Nasljeđe kemije

Svaki radni dan započinje dobro ustaljenom rutinom. Dolazak na posao, otvaranje vrata ureda, kuhanje kave i pregledavanje pristigle elektroničke pošte uz ispijanje iste. Zatim prolazim kroz radni plan za taj dan i s laboratorijskim dnevnikom pod rukom se spuštam kat niže, u laboratorij. Otvaram vrata pri čemu me uvijek zapuhne dobro poznati miris kemikalija koji i slučajnome prolazniku nagovještava da se iza njih nešto „kuha“. Već s vrata oblačim kutu, zakopčavam ju i navlačim rukavice. Dočekuje me veliki drveni radni stol premazan debelim, teškim slojem crnoga bitumena – radna površina koja je ovdje već generacijama.

Danas, umjesto da iz ormara izvučem nekoliko tikvica i krenem vagati kemikalije koje ću pomiješati i tako započeti višesatnu kemijsku sintezu naslanjam se na taj isti stol i pokušavam prebrojati koliko je već generacija kemičara na njemu odradilo svoja istraživanja. Star je i trošan, ali još uvijek služi svrsi. Laboratorij u kojem radim nije se bitno mijenjao od kada je zgrada ovoga instituta izgrađena, dakle već nekih sedamdesetak godina. Istina, mnogo je moderne opreme nagurano u njega, ali sama se prostorija nije promijenila. Tu su još uvijek originalni zidni ormari kao i već spomenuti radni stol. Digestor – taj veliki stakleni ormar s drvenim okvirom unutar kojega provodimo opasne reakcije također se nije puno mijenjao.

Ima takvih jutra u kojima se zapitam kako je nekada bilo kemičarima. Kako je bilo raditi pred sto ili dvjesto godina, kada znanstvenici nisu na raspolaganju imali instrumente koje neki od nas danas uzimaju zdravo za gotovo? Razni spektrometri, fluorimetri, difraktometri – te spravice čudnih imena razvijene u zadnjih tridesetak godina koje kemičarima i fizičarima olakšavaju posao. Svoj istraživački rad teško mogu zamisliti bez njih. Ipak, njih to nije sprečavalo. Ti pioniri kemije dobivali su Nobelove nagrade u uvjetima rada koji su današnjem kemičaru nezamislivi.

Možda jedan od naših najvećih – Lavoslav Ružička čije je područje istraživanja bila kemija prirodnih organskih spojeva uspio je radeći na parfemima identificirati ni manje ni više spolne hormone. I ne samo da ih je uspio identificirati – uspio ih je i prirediti u laboratoriju. Da, bio je ovo veliki korak za kemiju ali još je veći izazov bio dokazati da se zaista radi o željenome spoju. Danas je to čas posla… Rekli bi mi kemičari: baci ga na „masenjak“, snimi mu „protonca“ i eto znamo što je. U njegovo je doba to bilo dvomjesečno testiranje priređenog spoja ne bi li saznao što to točno ima u epruveti.

Danas nam je posao višestruko olakšan, ali se to donekle odrazilo i na profile znanstvenika. Danas smo navikli više vjerovati instrumentima nego svojoj intuiciji. Ponekad pomislim da je u ono vrijeme bilo ljepše istraživati. Manje se toga znalo i bilo je više stvari za otkriti, ali nije to pravi razlog. Nekada su kemičari kao i ostali znanstvenici morali puno više misliti. Morali su imati inspiraciju i žar koji im nije dopuštao da odustanu. Bilo je puno teže, ali izazovi nas jačaju. Trebalo je puno više strpljenja i puno više mukotrpnog rada da bi se postigli rezultati. Međutim, kada ideš putem kojim nitko drugi nije kročio znaš da si sam moraš utabati stazu. Danas za tabanje tih staza imamo bagere, kamione i ostalu tešku instrumentaciju. Oni su imali tek lopate: nekoliko tikvica, malo kompliciranog staklenog suđa, plamenik i kemikalije. I to im je bilo dovoljno jer su savršeno razumjeli ono što rade. Jer su razmišljali o svakome koraku i nisu kretali dalje dok nisu razriješili problem.

Ponekad bih dao sve da provedem barem jedan dan s njima. Da vidim kako je bilo istraživati u ono vrijeme kada se kemija tek počela razvijati, kada je iza svakoga ugla čekalo novo čudo. Za ovim istim stolom za kojim sada radim svoj doktorat, svoje vlastito istraživanje otkrivena su i opisana neka od tih čuda. Ovaj stol, stari, crni i ofucani jedan je od kamenčića u potpornim zidovima znanosti. I ja imam čast raditi za njime. Ja preuzimam štafetu koji su mi predali oni stariji od mene. I trčim predati ju nekome drugome.

Jer to zapravo i jest znanost – nadogradnja na temeljima koje su postavili neki drugi znanstvenici prije nas. Zbog toga sam ponosan. Ponosan na nasljeđe koje imam i na budućnost koju stvaram.

Alen Bjelopetrović


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete