Na koji jezik pričati, a da me razumiju? Pali s Marsa,bačeni na kuglu zemaljsku. Bez ikakve želje da obogate srž svog bića, lelujaju kao amebe s lažnim nožicama.  Ne želim pričati bajke, ni drame, samo Vam ne dam, ako ćemo iskreno, da vidite. Više ne dam, jer dugo razmišljah kako ne vidite.

Vidite, no ne želite vidjeti.

Slova vise ne štrajkuju da ispišu samo beletristiku negirajući smrad i zlobu, a rečenice su dobile dupla značenja. Sad su širom otvorene oči, jer ja tako želim.

Predugo se vosak na mojoj koži taložio i birao koju voštanu figuru da izaberem. Čije korake da pratim?  Je li moguće da slaganje Rubikove kocke u ovom slučaju predstavlja samo mukotrpno pronalaženje rješenja bez imalo ugode u samom traženju? Svatih, to je moja kocka. Moja voštana figura, jedinstvena i nemjerljivo bogata.

Čime da mjerimo zahvalnost i požrvovanost? Koliko znam formula ne postoji  pa ostaje samo činjenica da mjerna jedinica zahvalnosti ne dolazi sama, mora biti stečena. Stiče se čovjekom u tebi i njegovim osobnim potrebama. Stiče se blagoslovom onoga tko te naučio biti čovjekom. Nikad obrazovanje nije pratilo ljudskost koju nosiš, pa bih dala do znanja svim glavonjama i guzonjama, kako ih od milja zovemo da se spuste na Zemlju. Čovjek šutnjom ne odaje neznanje, iako uvijek prvo pomislite baš to. Čovjek šutnjom u određenim trenucima iskazuje samo mudrost.

Koliko želimo da netko čini za nas? Koliko nam je dovoljno? I znamo li uopće mjeru i granicu kad treba reći stop? Zapitamo li se pritom zašto volimo osobe koje nam se daju bez pitanja i uvjeta ? Zbog njih samih ili zbog onoga što dobivamo?  Naučite za početak, neki su rođeni da budu voljeni, a drugi pak daju nesebičnu ljubav, ne tražeći je zauzvrat. Jer osim parazita, postoje i nevjerovatno velika srca koja ne žale, daju i vole.

Koliko i sami dajemo i zašto smo ljuti i povrijeđeni ako nam se ne ukaže zahvalnost koju smo toliko očekivali?  Zahvalnost je osobina njegovane duše, kod prostaka je nemojte očekivati. Jer davno su rekli da lav i tele mogu leći skupa, no tele se baš i neće naspavati. No, čini mi se da svijet vrvi prostacima koji se lako prodaju. Prihvaćam potpuno surovu realnost da postajemo robovi tuđih navika. Sve je tuđe ljepše, a tvoje je obično. Prosto. Svakidašnje.

Cinično sam se nasmijala dok sam pisala ovaj tekst jer živim u vremenu gdje svatko svakoga voli  dok istovremeno oštri nož koji će mu onako prijateljski zabiti u leđa. Spremno. Da zaštiti svoj interes i svoje dupe. Ne mareći za posljedice. Bitno je samo da je tvoja guza sigurna, tuđe nisu bitne.  Hrabrost, snaga i ostale vrline iskaču iz sjene dok tipkovnice pričaju koliko smo veliki i podižu nas u tuđim očima.  Kad vidite snagu „moderne samoodbrane“ po društvenim mrežama, budite uvjereni da većina tih „muda“ i ostane samo na društvenim mrežama.  Vrijednosti su se promijenile iz korjena, i otišle negativnom putanjom koja je stvorila još više srdžbe i gorčine. I onda Bogu, Svemiru, energiji ili u što već vjerujete postavljate glupa i plitka pitanja. Bog nema veze s tim. Stvar je u tebi. Stvoren si bez pitanja. Izaberi. Budi onaj koji stvara, ili onaj koji razara.

Koja je cijena gubitka? Razočarenja?  Potpuno svjesnog stanja? Uzaludnog nadanja i padanja ravno na nos? Koliko dajemo za povjerenje samo jedne osobe,svjesni da ono što se teško dobiva nestane munjevitom brzinom. U potezu.  Zbog čega naša konstantna vrijednost ovisi o nekom trećem ? Neprimjetna ili primjetna krađa moći rasuđivanja? Rekla bih svjesna. Svi želimo sigurnu bazu oslonca, a hodamo po širokoj osnovi.

Vjerujte sebi. Vjerujte svojim djelima, jer su samo oni jasna činjenica koja Vas razlikuje od drugog. Budite onaj koji se ne boji dati i ne očekuje zauzvrat ništa. Dali ste jer ste htjeli, ne jer ste morali.

Monika Pavlović

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)