Dijete noći (VII dio)

Uskom, vijugavom stazicom primičem se brdu. Visoko mi je drveće za leđima. Drveća ovdje ne žele rasti. Na vrhu brda nalazi se čistina u čijem središtu raste smokva koja već godinama ne cvate. Nitko ne zna kada je zadnji put rodila. Ipak, odbija predati borbu i nastavlja listati iz godine u godinu. Velika je i stara, više nalikuje na preveliki grm nego na stablo i nitko joj se ne želi približiti. Ne znam zašto, topola mi o njoj nikada nije pričala. Dok se uspinjem prema vrhu drveće koje sam ostavio za sobom šapuće. Tiho, misleći da ih ne čujem kroz povjetarac koji im miluje grane prenose čuđenje i nevjericu. Prošlo je puno godine otkada se netko zadnji put popeo na ovo brdo. Drveće je šaputalo da je ukleto i da onaj tko odlazi na njega ne zna gdje se zaputio i što ga čeka. Ne znam jesu li te priče istinite. Znam samo da mi je to zadnja šansa da pronađem odgovore. Druge nemam. Preostaje mi još samo sova.

Kruži nad brdom, vidim ju u daljini. Jaše na valovima toploga zraka koji se uzdižu s brda, zatim ponire i ponovno se diže. Uočila me dok sam još bio daleko, već neko vrijeme zna da dolazim. Vjerojatno  zna zašto sam došao. Svi znaju. Ne djeluje kao da namjerava sletjeti. Korak po korak sve sam bliže vrhu, a zrak oko mene postaje čudan. Naježio sam se, iako mi zapravo nije hladno. Osjećam se kao da sam napustio šumu. Na nepoznatome sam teritoriju, više nisam među drvećem. Osjećam se ogoljeno i napušteno, no svejedno koračam dalje. Moram saznati odgovore.

 Sada sam već sasvim blizu smokvi koja se čudno izvija meni pred očima. Grane joj se njišu iako ne osjećam vjetar. Ne znam pleše li ili se previja u bolovima. Ne mogu odrediti. Čujem nerazgovijetne zvukove kako dopiru iz njene dubine – mumlja nešto samo njoj razumljivo. Naćulim uši ali i dalje ne razumijem. Pitam se pjeva li, nariče ili možda kuka. Sova i dalje kruži nad brdom i tu i tamo glasno krikne. Rekao bih da me pozdravlja, ali ovo više zvuči kao lovački krik. Sove i jesu lovci. Vidi li u meni tek poljskog miša na nepoznatome terenu? Možda…

Odjednom krene oštro ponirati. Strmoglavila se ravno prema meni i ne namjerava promijeniti smjer. Prestrašen se bacam na tlo i glavu pokrivam rukama. Stojim tako neko vrijeme, bojim se maknuti ruke i proviriti, ali ništa se ne događa. Konačno se dižem s poda, a ona sjedi na debeloj grani smokve. Fiksira me velikim crnim očima koje u mene unose jezu. Otresam prašinu s ruku i nogu, stajem na noge i napravim korak prema njoj.

„Što radiš ovdje? Ovdje nitko ne dolazi.“ – oštar glas bridi mi u glavi.

„Došao sam po odgovore, kao što i sama znaš.“ – ne dam se smesti.

„Jesi li siguran da ih želiš čuti?“ – kriještanje koje jedva mogu podnijeti odzvanja mi u glavi.

„Da nisam ne bih bio ovdje.“ – napravim još jedan korak.

Zamaše krilima kao da me želi prestrašiti, pa ponovno progovori:

„To su i drugi rekli. Znaš zašto za ovo brdo kažu da je ukleto? Zato što ja živim ovdje. I zato što ne skrivam istinu. I drugi su mislili da žele čuti istinu, pa ih je ta ista istina za kojom su toliko žudjeli odvela u ludilo.“

„Ja ju moram čuti.“ – inzistiram.

„Jesi li siguran? Promijenit će te. Odavde neće otići ista osoba koja se popela na brdo.“

Je li to dobro? Možda konačno postanem ono što su mi rekli da sam trebao postati.

„Riskirat ću.“

„Neka bude tako.“ – jedan dugački huk i zatim tama.

Nalazim se metrima iznad zemlje. Letim, ne znam ni sam kako. Ne znam gdje sam, ne znam što radim. Iznad šume sam. Osjećam vjetar kako mi šiba niz trbuh, sunce kako mi prži leđa. Nekako me uspjela uzeti u sebe. Vidim se kako ležim na proplanku. Moje tijelo je tamo, ali ja sam tu gore. Letim. S njom.

„Kako si to uspjela?“ – upitam ju.

„U tome sam najbolja. Stvari se kod mene ovako rade.“ – čujem ju u glavi.

„Hoću li ikada postati svjetlo?“ – upitam ju.

„Nećeš.“

Tišina traje minutama. Ne govorim. Ona isto šuti.

„Sigurna si?“ – promrmljam.

„Svjetlo se ne postaje. Svjetlo se stvara. Ne možeš postati ono što nikada nisi bio. Svjetlo možeš samo stvoriti. Ali ne još. Sve dolazi samo onda kada treba doći. Tako ćeš i ti stvoriti svjetlo kada ga budeš morao stvoriti.“ – odmičemo se od brda, mislim da me vodi prema rubu šume.

„Znači ipak ću ispuniti svoju sudbinu?“

„Svoju sudbinu ćeš sigurno ispuniti – kakva god ona bila, ali to ne znači nužno da ćeš donijeti svjetlo jer možda to nije ono za što si stvoren.“

„Ali svi govore tako.“

„Tako je, jer nitko ne zna cijelu priču. Svi koji su ti ikada pričali o tome znaju samo dijelove slagalice. Slomljene fragmente koje treba poslagati u cjelinu. Problem je što se cjelina iz tih komadića može složiti na više načina. I svaki je od njih ispravan. Na koji će se način složiti biraš samo ti. Svojim životom. Svojim odlukama.“

„Ali ja želim ispuniti sudbinu.“ – zbunjen sam.

„Ne slušaš me. Svoju sudbinu ćeš svakako ispuniti. Samo je pitanje koju. Ni je dan život nikada nije suvišan ili uzalud potrošen. Svatko doživi ono što mu je suđeno.“

Približavamo se rubu. Nikada nisam bio ovdje, ali osjećam da šuma završava. Drveća su niža i rjeđa, proplanci sve učestaliji, zelene livade sve veće.

„Ne vidim oluju. Ptice koja je došla s juga rekla mi je da ju oni s Ruba već vide.“ – progovaram.

„I vide ju.“ – nakostriješila se, a s njom i ja – „Ali ti još nisi vidio pravo zlo. Ne znaš ga prepoznati. Zato ti izmiče.“

„Vidio sam sjene – prisjetih se.“

„Nisi. Bio je mrak. Ni trunke svjetla. Vidio si samo ništavilo.“

„Oluja zasigurno dolazi. Poharat će šumu i uništiti sve što živi u njoj. Od danas više ništa nije isto. Sada znaš istinu. Znaš da dolazi oluja i da sam biraš svoju sudbinu. Danas moraš odlučiti što želiš od svog života. Što ćeš s njime napraviti i u konačnici za što ćeš ga položiti.“

„Hoćeš reći da ću morati umrijeti?“ – nevjerica.

„Svi moramo umrijeti. Prije ili kasnije. Iz ovog ili onog razloga. Smrt nas sve čeka. Sada odlazi. Čuo si sve što si trebao čuti. ODLAZI.“

Suze mi se slijevaju niz lice. Pada mrak. Plačem. Dolaze zvijezde i Ona je tu. Ove večeri šuti. Puni Mjesec obasjava me dok se mliječna svjetlost lomi u mojim suzama. Ne prestajem plakati. Ne znam što mi je činiti. Ustajem se. Smokva i dalje mrmlja, ali sada razabirem riječi. Doziva me. Ustajem se i prilazim joj.

Alen Bjelopetrović Dax

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete