Mostar…

Ja ga najviše volim u ovo doba godine, jer ljeti nema tog nekog osjećaja. Valjda od vrućine. U proljeće ga isto volim, ali jednostavno ga volim sad.

Pred zimu, kada nije toliko hladno, ali opet, vidiš to nešto drukčije. Ne bih se usudio reći ‘nešto kao što vidi Andrić’ jer nisam ni blizu tih ljudi koji su uz pomoć olovke i papira viđali nešto što ni sami Mostarci ne vide.

Rijeka je zanimljiva, jer sad je čak i čuješ, dok ljeti od vreve pustih turista ne čuješ sebe u mislima. Većinom studentska raja oko mene, grad je pomalo pust, ali baš zato je lijep. Kroz jedan dan možeš vidjeti svašta, i svašta nešto ti ostane u glavi. Nažalost, život je takav da rijetko kad možeš sebi priuštiti dan u kojem ćeš cijeli dan lutati nekim gradom.

Često te ljudi koji vide samo okrutnu realnost života i koji su opsjednuti materijalizmom u smislu stiha iz jedne pjesme Marčela ‘Zar u današnje vreme? Šta ćeš da jedeš, moj ti?’ napadaju ovom rečenicom. Većina samo želi živjeti, raditi, i biti kao neki stroj. Većina nikada nije ni bila na drugoj strani Neretve, iz razloga poznatih samo njima. Doduše svima nama. Ali nije to samo u Mostaru, to je svugdje tako.

Želim reći, malo tko više uživa u životu. Sve je svelo na okrutne robotske radnje. Završi fakultet, nađi posao, oženi se. Noćni život je postao kultura, i Sandra Afrika i ta ekipa. Nitko više ne izađe prošetati gradom, osjetiti taj neki ‘govor’ koji ti je spremio za danas, osjetiti zrak, kretanje. Bojim se da ova pjesničko-književna vrsta ljudi ne otiđe zauvijek na ovih prostora. U zadnje vrijeme sve ih je manje.

Rijeka i dalje teče, Mostar je još uvijek tu. Ono ‘nešto’ bit će još tu dugo, dugo vremena. Poruku treba dešifrirati, ali za to trebaju godine i godine. Život zahtjeva puno toga, treba zasukati rukave. Ali isto tako, barem koju minutu treba dati nekom svom razmišljanju, tom malenom ‘Andriću’ koji čuči u svakome od nas. Ivo je jednom davno opisao Mostar. Opiši ga i ti barem jednom, u svojoj glavi. Ne nužno Mostar. Što god poželiš. Barem po Hercegovini ima toliko stvari koje su zaslužile pokoju riječ ili pogled u ovo vrijeme kada se sve prebrzo zaboravlja, kada se živi do jutra do sutra.

Nikola Vranjković

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete