Znate li da postoji oblik liječenja tj. nova vrsta psihoterapije koja se naziva biblioterapija ili terapija čitanjem?Postoje stručnjaci koji za svako naše emotivno stanje imaju da preporuče neku knjigu. Za depresiju, tugu, bol, ljubav, ako patite ili ste bez nade.

Postoje knjige koje će neko otkriti sutra ili za godinu i ona će mu pomoći da riješi neke svoje probleme. To su najčešće oni problemi koje imamo sa samim sobom. Tako to ide u nedogled i stvara se lančana povezanost između knjige i čitatelja.

U baš svakoj pročitanoj knjizi krije se odgovor na neko od onih pitanja koje često sami sebi postavljamo. Jer tada ljepota, istina, stvarnost, kretanje, razmišljanje, vrijeme i sve ostale pojmove i značenja mi obuhvatimo mislima. Dok čitaš osjećaš te šumove beskraja kako te dozivaju. Fizički sjediš na fotelji i čitaš, ali si duhovno i mislima otputovao negdje na Jadran ili na neku planinu.

Nema toga autobusa, auta ili aviona koji ti može pružiti tako ugodnu vožnju.

Šutiš a izgovaraš stotine riječi u minuti. Ispituješ stijene, epohe virusa, stare civilizacije, a opet za čas si u najelitnijem restoranu i ne znaš što da naručiš. Pričaš sve jezike i sve ih razumiješ. Pomažeš u operacionoj sali da se nečiji život spasi, a za par stranica ćeš sjediti u sudnici i nekoga možda osuditi na smrtnu kaznu.

Zbog knjiga ja znam što želim u životu. Čas želim da sam uporna kao galeb Đonatan Livingston, da svoje mogućnosti produbim i podignem na viši nivo od onoga što mislim i misle da mogu. Nekada poželim da sam Mali princ i da imam svoju ružu. A opet hoću da sam Pinokio da lažem, jer mi se baš tako danas hoće. Hoću da se izgubim kao Alisa u zemlji čuda, ali i da pronađem princa kao Pepeljuga. Često pišem Snježani, pitam je kako je spavati tako dugo, da li se odmorila.

Kada želim prestati živjeti bajku onda uskočim u neki klasik i život počinje da ide u novi tok.

Moj najbolji prijatelj su knjige i drago mi je što se ljudi sve više okreću i vjeruju takvoj vrsti prijateljstva. Ako ću knjige gledati u vidu prijatelja mogu reći da sam bogata i okružena pravom četom od oko petsto prijatelja.
A koliko ih ti imaš?

Ima tih dana kada mislim da ću umrijeti od predoziranja knjiga i čitanja. Napravim pauzu, udahnem vazduha i opet nastavim jer sam upravo bila 20 000 milja pod morem. Dobijem i neke batine, jer me Tom Sojer uvuče u neke neprilike, ali to je već neka druga priča i o njoj ćemo drugi put.

Knjige nas uče da maštamo. Tjeraju nas da tu vještinu nikada ne zaboravimo. Istina je da ta mašta često ima mnogo više realnosti nego što bismo mi željeli. Ali nema veze. Sutra je novi dan i nova tura maštanja.

Uvijek će biti onih koji će reći da je čitanje gubljenje vremena, da time ništa ne dobijemo.
Oprostite.

Dosta smo sebe i djecu hranili mržnjom, sujetom i slatkišima, od toga nam se mozak i želudac pokvario. Potrebni su nam lijekovi i malo drukčija istina. Za nas knjigoljupce bolnica se nalazi u biblioteci. A u biblioteci su police s knjigama, odnosno, apoteke, na čijim se daskama nalaze razni lijekovi. Po receptu ili bez, možemo se poslužiti. Uzmi i vidi da li ti taj lijek odgovara. Ako bude to rješenje za ono što te muči, a ti taj lijek kupi sebi pa da ga imaš po potrebi.
S knjigama možemo što hoćemo. Jedini uvjet je da znate čitati.

Znate da ništa ne može biti ostvareno, a da prethodno nije zamišljeno. I zato su to sve ljekovita čitanja u kojem vježbamo sposobnost zamišljanja.

Pasionirani čitaoci u izlogu knjiga vide sebe kao knjigu. Njima su članska karta i biblioteka dvije stvari najsvetije.

Kada nemaš od koga učiti, a ti uči od Branka Ćopića kako da se sakrivaš u šumi.
Veći afrodizijak od nove knjige i početka čitanja ne postoji, braćo moja. Ne pokušavajte se od ove ‘’bolesti’’ izliječiti. Mi ‘bolesni’ ne razumijemo njih ‘zdrave’, I nema tu neke pretjerane filozofije.

Ne podcjenjujem one koji ne čitaju. Malo mi ih je žao. Oni ni za stotinu života neće proživjeti ono što mi knjigoljupci proživimo na svega par stranica. Oni nikada neće obići svijet na krilima, na oblacima ili u mislima a da se ne maknu s mjesta.

Jer kada opipaš neopipljivo, tek onda počinješ da živiš i uvidiš da si, čovječe, zaista živ. Takvim ljudima kroz vene ne teče samo krv, nego rečenice, slova, zarezi i stranice.

Dok čitaš nemaš vremena da razmišljaš o problemima koji te muče, ne kaže se džaba da su knjige bijeg od stvarnosti. Tako čitanjem shvatimo da smo dio nečega mnogo većeg i vrjednijeg od nas samih.

I na pitanje, može li čitanje da nas učini srećnim, ću odgovoriti bez razmišljanja da može. Više nego bilo koja terapija.

Završiću sa svojim omiljenim citatom:

‘’Raj sam oduvijek zamišljao kao svojevrsnu biblioteku.’’- Horhe Luis Borhes

Marijana Paravac

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)