Iva Matijaško Degač: “Vrata koja nikada nisu zatvorena”…

Idu blagdani, svi pišu o trošenju para, poklonima,  okićenim jelama i bogatim stolovima, kao da sutra svanuti neće. Nitko ni da bi se sjetio napisati nešto lijepo o svome plemenu iz kojeg je proizašao, nitko da bi se sjetio javno pričati o pravim vrijednostima u životu, jer to nije IN. Ja sam na svoje pleme ponosna, jer sam zbog njih tu gdje jesam. Zbog njihove upornosti i ustrajnosti da me izvedu na pravi put. I ma koliko god se prije odupirala, moram biti iskrena, njihove smjernice su me dovele na najbolja odredišta u mome životu. Ovo je priča o vratima bez ključa, štokova i kvake. Ovo je priča o jedinoj točki u univerzumu gdje se mogu vratiti bez obzira na sve. Ovo je priča o njima dvoje. O mojim starcima i njihovom središtu „dom je tamo gdje smo mi“.

„Ma gdje god bila, što god učinila, s kojeg god dna nas gledala kući se uvijek možeš vratiti, naša vrata su ti uvijek otvorena“ by mama i tata Matijaško.

Vjerujem, tj nadam se, da su mnogi odrastali uz ovakve izjave roditelja koje su se i provele u djelo. Moram vam reći da je za mene to ono najbolje od svega – imati se gdje vratiti, bez obzira na sve. Imaš sigurnost i pozadinu koja ti jedina čuva leđa bez uvjeta. Imaš priliku zeznuti u koracima, ali i priliku za ispravkom.  Ja sam imala takav dom i još uvijek imam, a danas sutra imati će i moja mala, jer tako je najispravnije, tako treba biti.

Ali, taj šugavi ali koji uvijek uleti u svaku priču, nije svima bilo tako i nažalost nije mnogima ni danas. Umjesto sigurnosti doma i potpore obitelji imaju samo sebe. Umjesto jedinih otvorenih vrata u univerzumu nailaze na hladne zidove i lokote. I pri tom ne mislim na svu onu djecu ostavljenu po domovima ili izuzetu iz obitelji, mislim na ljude koji su odrastali uz roditelje koji su bili/ili su još uvijek vođeni motom „do osamnaest si moja briga, a poslije se snađi sam“.

Ja takve ljude ne zovem roditeljima, ja takve kuće ne zovem domom. Da, djeca trebaju odrasti i otići saviti svoje gnijezdo, ali za to moraju imati dobre temelje. Temelje koje grade uz pomoć onih koji su ih podigli i koji su ih naučili da shvate razliku između kuće i doma.

Ja, kao takva, sam priredila mnoge nezgodne situacije i mami i tati. I dobar dio njih mi nije za pohvalu, čak i kada su ih tješili sa „visoko inteligentni ljudi su skloni devijantnom ponašanju i delikvenciji u adolescentskoj dobi“. Nije im bilo lako, ali nisu odustajali. Znali su da se iza obrijane glave, bunta i revolta skriva njihova kćer, koja je do nedavno imala problema s autoritetom, koja je pravila kršila samo da pokaže da se to može učiniti i koja je prvo išla glavom kroz zid.

Prošla sam kroz nebrojeno mnoštvo fazi u odrastanju, ali sam znala – imam dom, imam gdje doći bez srama i tražiti pomoć.

Bez obzira što sam savila svoje gnijezdo i odlučila možda prerano pljunuti u ruke i postati „velika“, znala sam da ako ne uspijem uvijek mogu nazvati ili mamu ili tatu i pitati za savjet, zamoliti za pomoć ili jednostavno spakirati svoj kofer i reći „ja sam došla?“. Ok, za ovo zadnje ne bi bili oduševljeni, ali mama je mama, tata je tata i naravno da bi mi pomogli da opet stanem na vlastite noge.  I za 3 dana mi rekli „svakog gosta tri dana dosta, saberi se i ajmo“ hahahaha, šalu na stranu, ali ne bih si nikada htjela situaciju – kofer, vrata, mama. Ipak treba puno soli i pojesti i prenijeti preko leđa u životu i kofer je zadnje što biram. Odustajanje nije moj fazon. Barem nije danas.

Žalosno je kako nas je konzumerizam progutao, prožvakao i na kraju dana ispljunuo van da ne vidimo ono bitno. Da ne živimo ono bitno. Da nam ne nedostaje ono bitno. Već je postalo isprano znam u mjesecu prosincu sijati ovako pametne i „mudre“ tekstove, ali ako ne krenemo s nekim promjenama u nama i na kraju krajeva oko nas, sve će ostati isto ili postati još gore. Pa, zašto to ne učinimo onda kada imamo priliku? Čak i ako je to mjesec prosinac.

Zato, svima želim vrata bez brave i ključa i dom kojemu se uvijek mogu vratiti. Jer, to je ono bitno. Popusti i sniženja su i tako samo patka trgovačkih lanaca, jer ništa nikad nije uistinu sniženo, a obitelj ona nema cijene.

Ljubite svoje, skinite kvake i uživajte u ideji da vas negdje, netko čeka kao što ćete i vi čekati one što dolaze poslije vas. Vrata doma ne smiju nikada biti zatvorena. Brave nikad zakračunate, a lokoti ne smiju braniti pristup.

Dom mora biti jedino mjesto u univerzumu gdje vrata ne postoje.

***Hvala mojim roditeljima na svemu. Na svoj podršci, svim kapima krvi i znoja, ali najviše im hvala na neizmjernoj ljubavi i na pravim vrijednostima koje su usadili u mene. Zbog njih ja znam kako treba izgledati dom***

Iva Matijaško Degač

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete