Labuđi pjev ljubavi

Noći su bile njene. Ona je bila njihov gospodar. Dolazila je pred spavanje i marširala mojim mislima bezobrazno i oholo, prisvajajući ih bez pitanja. Još uvijek me je posjedovala. Mogle su je otjerati samo druge oči, druge usne, drugi dodiri. Pa makar i na noć. Ta nije bila izuzetak. Da je smjena straže pred vratima mojih snova mogla pomoći, smijenio bih je. Ali nije. Vješt lopov je bila. Prevarant slatkog jezika za kojeg nije bilo prepreka.

Polako sam se spremao put Zemlje snova. Zagazio sam na taj uvijeni put od crvenih cigli u nadi da ove noći neću skrenuti s puta i kročiti stranputicom koja će me odvesti u one nemirne dijelove tog kraljevstva Pješčanog čovjeka. Ali bio sam prilično siguran da ću se, kao i u noćima prije ove, izgubiti u tami i lutati do zore. Za mene je san bio luksuz koji odavno sebi nisam mogao priuštiti.

Vibracija mobitela me je trznula iz tog limba polusna u kojem sam zaglavio kao u živom blatu.

Pogledao sam u displej. Ime i lice mi izmamiše osmijeh na lice. Ona? Da li se samo poigrava s mojim snovima ili me stvarno zove? Odveć dugo se nismo čuli. Kao da je iskoračila iz mojih misli kroz opnu noći i prešla u javu. Znao sam da je to nemoguće. Koliko sam je samo puta dozvao u mislima, spomenuo joj ime i nikada se nije odazvala. Birani pretplatnik je bio nedostupan. Što bi ova noć bila izuzetak?

Posljednji put smo se razišli za sva vremena. Bila je jasna u tome. Iluzionista i njegova iluzija. Pisac i njegova muza. Čemu onda ovaj poziv? Čemu kopanje po prošlosti i starim krastama? Na tu predstavu su zavjese odavno spuštene i nije bilo bisa. Prst leti prema zelenoj slušalici.

„Molim?“

„Budan si?“

„Naravno. Znaš da je san luksuz koji ne mogu priuštiti.“

Tišina.

„Čemu dugujem ovu čast? Mislio sam da smo prošli put sve rekli? Da smo završili. A, oprosti. Posljednji put su samo naša tijela govorila, pogledima i dodirima. Riječima smo rekli sve prije toga. Bio je to popriličan monolog s tvoje strane.“

„Nestao si. Nema te. Niko te ne viđa.“

„Pa si se zabrinula?“

„Naravno. Ja…“

„Šta želiš?“, prekidam je glasom tako hladnim da i mene prolazi jeza.

„Molim?“

„Dobro si čula. Šta želiš od mene? Zašto si me nazvala? Da se pozoveš na prošlost? Na naše slatke trenutke? Da mi uzburkaš uspomene na tvoj miris, tvoj slatki jezik, miris tvog vrata? Na tvoj okus i tvoju toplinu?

Taj balon je pukao, mala. Iluzija je razbijena. Tvoji i moji snovi nisu bili pod istim krovom. Ti si izabrala realnost, dok sam ti ja davao snove. Ja sam ti nudio cijeli svijet i slobodu, ali ti si odabrala skučeni kutak i zlatni kavez s njim. On ti je davao samo lažne poklone, a ja sam ti brao zvijezde kao cvijeće.“

„Slobodna sam.“

Sada je došao moj trenutak da šutim i odgovorim tišinom.

„Jesi li me čuo? Slobodna sam.“

„Zato si me nazvala? Usamljena si? Tražiš moje društvo? Da nestaneš u mom zagrljaju i tamo nađeš smiraj?

Znam da mi nećeš reći da me želiš. Nećeš ništa reći. Znam te. To nije u tvom kodu. Ali nisi ti kriva za to. To nije u ženskom kodu. Jače je to od vas. Taj nepokorivi ponos. Nemogućnost da pređete preko istog, osim u slučajevima kada ste s gadovima koji vas gaze kao gnjide. Tada taj ponos nestaje.

I šta sada? Ti si slobodna. Šta ako sam ja zauzet?“

„Jesi li?“

„To te interesuje, zar ne? Tako liči na tebe. Ljubomora koja te pojede. Ne možeš podnijeti drugu ženu u mojoj blizini čak ni kada nisi kraj mene. Kada više nisam tvoj.

Znala si reći da ne daš na svoje. Šta je sad? I dalje sam tvoj? Niko mi nije poslao dopis, jebiga. Žao mi je.

Nisam zauzet. Znaš to i sama. S vremena na vrijeme pokušam s nekom pronaći ono što sam okusio s tobom. Pokušavam naći tvoje oči i tvoje dodire. Ponovo osjetiti tvoj miris, ali ne ide. Sve su lijepe, sve imaju nešto. Sve me vole. Volim i ja njih, ali ne onako kako bi one to željele.

Priuštim im trenutke, one bi nešto više, a u meni poslije tebe nema ničega osim pustinje.“

„Hoćeš da kažeš da sam ja kriva za to?“

„Šta ti misliš? Znaš li samo koliko sam puta zaspao čekajući na tvoj poziv? Koliko sam te dozivao u mislima? Čekao da čujem onaj tvoj sitni hod u štiklima niz moj hodnik, da pokucaš onako kako samo ti umiješ. Ali ništa.

Tada sam shvatio da sam vodio rat koji sam gubio. Ali ne žalim. Zadovoljan sam onim pobjedama koje sam izvojevao. Daljnje vođenje tog rata bi bilo previše donkihotovski. Na kraju bih izgubio. Ili dobio. Pirovom pobjedom. Skupo, kako god okreneš.“

„Zar ti je toliko malo bilo stalo do mene? Da si odustao od borbe bez ispaljenog metka? Zar ti nisam barem malo značila?“

„Ne, malena. Značila si više od ijedne druge, i onih prije i onih poslije. Ali ti si ta koja je odustala i otišla s njim. Ja sam se samo strateški povukao jer je tako bilo najbolje. Izvojevao sam svoje bitke u samoći, uz alkohol, cigarete i povremeno, druge žene. Rado viđeno pojačanje u borbi protiv tebe.

Ti si ta koja je iza sebe ostavila minsko polje, prosula polomljeno staklo, pa sad hodam po njemu, pokušavajući se izvući uz što manje gubitke. Mada ni ovako više nijednoj poslije tebe ne valjam.“

„Znači, ne želiš da me vidiš? Da me čuješ?“

Trenutak istine. Priznajem, želio sam je. Želio sam je vidjeti, prokleta da je. A znala je i ona to. Previše je njenog otrova još kolalo mojim žilama. Njena žaoka je počivala duboko u meni, ma koliko ja pokušavao da je iskopam.

 Želio sam slušati taj glas na svom uhu, osjetiti njen vreli dah na vratu, njeno golo tijelo pored mog. Kao nekada. Drhtaj prođe mojim tijelom od same uspomene na to.

Gledao sam u mobitel i njeno ime, vrativši se u realnost kroz slojeve iluzije. Prst je lebdio iznad zelene slušalice. Da li da se javim ili ne?

Bio sam slab na nju. Priznajem. Dođe li, ja je više ne puštam. Priznajem da se bojim da ću opet početi s njom i da neću znati stati. Tako je utjecala na mene. Tako sam i ja utjecao na nju. Znali smo to oboje. Nisam je znao ni pustiti, a ni odoljeti joj. Baš kao ni ona meni.

Mobitel je vibrirao u mojoj ruci. Spustio sam ga i dohvatio flašu vina koja je stajala pored kreveta. Moje tajno oružje za ovakve situacije. Prestala je zvati nakon treće čaše vina i kutije cigareta. Izgleda da te ono od čega bježiš uvijek stigne i da što više piješ da zaboraviš, to više misliš o njoj.

Rekli su mi poslije da je zaista bila sama. Da ju je ostavio radi druge, ali već je bilo prekasno za nas. Tu noć kada me je pozvala, ja sam bio samo rezerva povučena s klupe koja je odbila igrati. Sama ili ne, ta naša predstava je završena za oboje. Naš debi je bio remek djelo, ali i labuđi pjev. Daske su sada posute uvelim ružama, a crne zavjese su navučene. A mogli smo izaći na bis, oduševiti publiku, imati sve, ali ne.

U istu vatru se dvaput ne ide. Vrijeme je za novu predstavu i nove glumce.

Komentari

Mirnes Alispahić

Stekao naviku pisanja u sitne noćne sate koju imam do dana današnjeg što me košta, ali ljubav je ljubav. Na portalu možete pronaći svega pomalo od mog pisanja, mada se najbolje snalazim u vodama fantastike i filmskim osvrtima. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete