dok si pod mojim krovom, roditelji

Nela Baričević: „Dok si pod mojim krovom…“

Ne lažimo se. Može? Roditeljska ljubav nije uvijek bezrezervna. Nije uvijek ni svemoguća, ni besprijekorna, ni najviša od svih ostalih ljubavi koje nas u životu taknu. Roditeljska ljubav zna biti itekako ucjenjivačka, osuđivački nastrojena i pogubna za nutarnje stanje pojedinca.

Zna ta roditeljska ljubav boljeti daleko više od razbijene glave i zašivenog čela. Boljeti preko srca do kostiju, gnječeći i cijedeći našu nutrinu. Znam, jer sam vidjela i previše suza djece ugušene fingiranom roditeljskom ljubavlju. Djece koja se u to doba nisu usudila niti pomisliti da bi roditelj mogao biti u krivu, već su živjeli u isključivu, a pogrešnu uvjerenju da je problem u njima. Odrasle djece koja još nisu načisto s time što se to odvijalo u njihovu djetinjstvu i tko je to povlačio pogrešne konce.

Ta su djeca danas mahom mladi ljudi koji se, već opako u svojim dvadesetima, skrivaju iza obaveza koje su im nametnule njihove majke, radeći tako strahovite ustupke djetetu u sebi, a koje se svake nedjelje skriva u susjednom kvartu, umjesto da, kako je mama naložila, sjedi među vjernicima na nedjeljnoj misi. Ali to unutarnje dijete ne vjeruje. Ne vjeruje ni sebi ni onome gore. I ne krivim ga. Da ste pak vi živjeli pod stegom kao on, a koju sasvim očito ne šalje Bog, ne biste ga ni vi krivili.

Ipak, mama je rekla da se mora pa onda kada tom istom nedjeljom umjesto u crkvi sjedimo skupa na kavi s mlijekom, opravdava svoje nesnalaženje njenom prozirnom prijetnjom: „Rekla mi je da dok sam pod njenim krovom svaku nedjelju moram u crkvu ili mogu pokupiti i sebe i svoje stvari. Što ja tu mogu osim praviti se da idem?!“

„Možeš…“ – odgovorih mu.

Tiho sam u očitu neslaganju s njegovom tvrdnjom proturječila, ali sam, itekako znajući koliko poguban može biti stav roditelja: „Dok si pod mojim krovom…“ naposljetku zašutjela.

Htjela sam mu reći da postoji izlaz, da se ne mora skrivati, da ne mora stajati pod krovom crkve dok oko njega sijevaju munje te neumoljivo pada kiša. Ne mora sve to činiti zato što je eto njegova mama odlučila da on mora ići u crkvu i da osim toga mora još cijeli ocean toga dok je, jasno, pod njenim krovom. Htjela sam mu reći da može zakeljiti te postere na zid umjesto da s njega visi Isusova slika. Htjela sam mu reći da može tetovirati svoje tijelo i ponijeti na sebi dalje u život ono o čemu godinama mašta. I da može ostvariti svoje snove. I da se može od srca nasmijati. I da vrijedi. Da može letjeti.

Htjela sam, ali isprobala sam to htijenje već stotinu puta i niti jednom me nije čuo. Niti jednom nije otvorio uši pokrivene još od djetinjstva, jer njemu je mama rekla da je tako dok živi pod njenim krovom, a onda ga je otac kroz prozor njihova nebodera provjeravao dok je išao prema crkvi. Vidio je da je krenuo u pogrešnom smjeru, da se išao naći s prijateljem umjesto da ide u crkvu, vidio je da ih već duboko u svojim dvadesetima ne sluša i zaprijetio da će otkriti mami.

Nekome možda nevjerojatno dobar vic, nekome trnci po tijelu u prepoznavanju vlastite životne priče, nekome odmahivanje rukom, a nekome… nekome njegov svaki dan. Njegov svakodnevni život pod stegom.

Otac i dalje stoji na prozoru nedjeljom nešto prije sedam, a on nadalje ide u dobrom smjeru, samo stanicu dalje. Neke je lekcije, čini se, ipak savladao. Majka i dalje misli da joj sin, dok je pod njenim krovom, živi baš kako treba. Kako priliči slici njihove obitelji. I oni su sretna obitelj. Fingirano sretna obitelj. I oni živeći u fingiranoj istini, svi skupa žive u laži. Lažnoj vjeri. Lažnom zajedništvu.

On doma ne smije popiti pivo, jer to rade alkoholičari.
On ne smije preskočiti nedjeljnu misu, jer to rade nevjernici.
On doma ne smije pozvati curu i zatvoriti vrata sobe, znate već zašto.

A istovremeno, on doma u ladici svojih roditelja pronalazi kondome… i to je izgleda u ime vjere.

„Dok si pod mojim krovom…“ ispada kao kvalitetna zamka u koju se instant i to trajno hvataju ona pomalo plaha djeca. I ostaju u njoj. I smišljaju opravdanja za roditelje koji žive vjeru, koristeći zaštitu koju ta ista crkva brani, te se kupaju u licemjerju zaboravljajući štititi djecu koju su donijeli na svijet. Ne štite se i ni u kojim se vremenima djeca nisu štitila jednom grubom prijetnjom koja počinje s, ranije spomenutom, „dok si pod mojim krovom…“

No i više je nego praktično izbaciti iz rukava jednu hladnu konstataciju koja počinje s roditeljskim krovom, nego se potruditi pa sjesti s tim istim tada djetetom, danas već odraslim čovjekom, pa objasniti svoje razloge, ponuditi odgovore, potražiti kompromise.

Djeca se daleko bolje štite i obrazuju poljupcem i smirenim objašnjenjem. No što ja znam, ja još nemam vlastitu djecu. Oni koji imaju definitivno znaju bolje. Oni koji su već odgojili dvoje-troje mladih ljudi zasigurno znaju daleko, daleko bolje. Oni ipak govore iz prve ruke. U tome i jest temeljni problem. U tome što je možda vrijeme da se upitamo kakva je ta prva ruka, jer ne. Nije uvijek od zlata. Ne miriše uvijek na dobro. Ne povlači uvijek vedrim bojama svoje linije. I ne donosi uvijek razborite odluke vođene razumom, no katkada i vlastitim skučenim pogledom.

„Dok si pod mojim krovom…“ dakako, nije pitanje religioznosti. U dotičnoj se obitelji, pod dotičnim se krovom, tek ponajviše ogleda upravo u tome segmentu. To je, kao što između redaka rekoh, pitanje temeljne slobode jučer djeteta, danas mladoga čovjeka. Pitanje zabrane radi zabrane. Pitanje rezanja granica nečije slobode i onemogućavanja donošenja samostalnih odluka temeljeno godinama koje to dijete, ta mlada osoba nosi.

Opća deklaracija o ljudskim pravima. Članak osamnaest.
“Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere.”

A ima li?
Svatko?
Baš svatko?

Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete