Paprike za zimnicu i slični izljevi ljubavi

Razmišljam kako napisati ovu kolumnu posvećenu obitelji, a da ne zvučim pretenciozno. Ustvari, ne mogu to pa neću niti pokušavati. Jako mi je žao, ljudi, ali ova kolumna će više nego ijedna do sad prštati srećom, veseljem i emocijama. Uživajte!

Neki dan sam u komentarima jedne fotografije na Facebooku na pitanje: „Imate li osobu koja bi vam, da ste ubili nekoga, bez riječi došla pomoći da zajedno odvučete tijelo?“ , prije nego sam i promislila o tome što pišem, utipkala ime svoje najdraže. Morbidno, smiješno, ali tako je. Moja seka. Naravno. Nego tko drugi. Pretpostavljam da je većina vas gledala film „Prohujalo s vihorom“? E pa znate onu scenu kad se Scarlett i Melanie vrate na opustošenu Taru i gladuju dok pokušavaju uzgojiti malo pamuka i pokrenuti imanje? I u jednom trenutku, dok se Melanie još uvijek oporavlja od teškog poroda i opasnog puta koje su prošle, u kuću se ušulja Jenki. Scarlett ga ubije u samoobrani i zaprepasti se kad na vrhu stepenica vidi Melanie, bosu u bijeloj spavaćici, sa sabljom u ruci. Oni koji su čitali knjige (a ako niste, preporučam vam te tri fenomenalne knjige koje čine cjelinu „Prohujalo s vihorom“), znaju da Scarlett u tom trenutku prvi put zaista zavoli i počne cijeniti Melanie. Tu predobru, mirnu Melanie koja je udana za čovjeka kojega Scarlett smatra ljubavi svoga života. Ta krhka Melanie je zatim bez riječi dala Scarlett svoju spavaćicu i zajedno su odvukle leš van kuće. I u knjizi i u filmu, to je ostala njihova tajna koju nikome nikada nisu rekle. Tajna o dvije hrabre žene koje su obranile same sebe, svoju obitelj i kuću od provalnika i nasilnika.

Imate li vi takvu osobu? Koja bi uz vas bila čak i u nezamislivim grozotama? Koja bi riskirala sve i više od toga za vas? Naravno da je puno ljepše uz takvu, najdražu nam osobu, dijeliti provode, zabave, šetnje i uživanja. Ali što je sa svim onim ostalim trenucima koji isto sačinjavaju život? Što napraviti s tugama, depresijama, strahovima, sumnjama? Riješiti ih, da… Ali u tom trenutku kad nas nešto jako, jako boli i potreban nam je sat ili dva da se isplačemo na nečijem ramenu, skupimo snagu i krenemo dalje, imamo li osobu koja će baš tada biti uz nas? Bez isprika! Trebam te. Evo me, stižem! A ponekad je to osoba s kojom ste toliko povezani da intuitivno zna kad govorite manje nego što ustvari proživljavate i nečujno vam pruži podršku, iako je niste niti tražili?

Takve anđele srećemo svaki dan. To mogu biti susjedi, prijatelji, čak i poznanici ili slučajni prolaznici koji će nam sitnom gestom ili činom dobrote uljepšati dan. A nekad, ako smo stvarno blagoslovljeni, s takvim se anđelima rodimo. Zovemo ih svojom obitelji. Obitelj je za mene širok pojam. Nisu to samo mama, tata i djeca. To je i po udžbeniku Prirode i društva za drugi razred samo „uža obitelj“. I ja svoju obožavam! Baš baš! Ali obitelj čine i sestre, braća, roditelji, tete… I dalje… Svekrve,tete po mužu, njegovi bratići, punice, pratete, prabakina sestra, sestrična od mamine tete i tako dalje. Osobe su to s kojima svojevoljno dijelite blagdane, svetke i petke. Osobe koje su uz vas oduvijek i bit će zauvijek.

A što da se slučajno ili namjerno silno obogatite? Bi li te osobe bile uz vas ili bi vas prozvale snobom samo zato što sada imate novaca? Bi li prihvatili vaše darove i uživali u trošenju skupa s vama? Moja najdraža mi je rekla da jedva čeka da se napokon obogatim jer ću biti kao pijani Djed Mraz. Ne mogu ni napisati tu rečenicu, a da me ne uhvati smijeh. Dok mi je to govorila oči su joj se smijale, zapljeskala je rukama kao da ja samo što se nisam obogatila i evo sutra je vodim na putovanje iz snova. Smiješno. Ili nije? Moj san možda nije postati bogata, ali imam druge snove koji su mnogima smiješni. Njoj nisu. Ili ako jesu, isprda me tek toliko da me prizemlji i onda stoji uz mene.

A ona kategorija ljudi s kojima ste na pas mater, a iz svake psovke pršti toliko ljubavi, da se to niti jednom riječi izreći ne može? Moji bratići i sestrične me redovno zezaju jer ih svako toliko u Viber grupi koju smo osnovali kako bismo bili u kontaktu ispitujem kako su i što rade. Komentari su to tipa oblače li svi potkošulje jer zahladilo je vani, priušte li si kakav izlazak ili samo rade, jesu li već upropastili zimnicu i slično. Oni mi redovno odgovaraju da zimnicu neće ni početi raditi dok im ja ne dođem guliti paprike ili da ih cijeli život tlačim. A između redaka ostaje neizrečeno tisuće iskaza ljubavi i nježnosti, podrške koja nadilazi prostor, vrijeme i dobnu razliku među nama.

Iz svake male i velike ružne situacije koju smo proživjeli izašli smo jači. Svatko od nas ima nešto svoje s čime se nosi i mi to znamo. Znamo što svatko od nas nosi, ali umjesto da o tome pričamo, mi kad se nađemo, mi se smijemo i pijemo rakiju. A onda negdje, tamo nakon treće čašice otvorimo si dušu. Plačemo, smijemo se, plešemo, igramo se s hrpom djece koju sada već imamo. Slikamo ih dok zajedno trče. Naši roditelji, mame, moje tete i njihovi muževi koji su mi itekako pravi rod, gledaju nas, smiju se i oni. Svašta smo prošli zajedno. Dovoljno je reći da su iz Gunje i svima je sve jasno, a to je tek dio. A danas smo svi skupa kuda koji, mili moji. I zato mi ne zamjeraju što ih tlačim neprimjereno strogim porukama u Viber grupi, jer ionako se vidimo puno rjeđe nego što bismo željeli.

Moj deda Niko bi, dok je bio živ, svake godine na svoj rođendan nazvao moga tatu (koji mu je bio „samo“ zet), i razgovor je išao otprilike ovako: „Pa zete, eto rođendan mi je pa sam te nazvao da mi čestitaš. Znam da ti ne bi sam nazvao pa eto ja moram zvati, što ćeš.“ I tako bi se oni ismijali na telefon, a tata bi na svoj rođendan radio istu stvar. Ustao bi se i glasno rekao: „Ah, idem nazvati onog svog punca, rođendan mi je, a ni nazvao ne bi, Bože moj.“ I s najvećim osmijehom odlazio do telefona.

Nisu svi u obitelji takvi i nisu sve obitelji takve. Ali ako imate jednu ili više ovakvih osoba, vi ste neizmjerno blagoslovljeni. Što tako blizu sebe, krvlju, mislima i djelima povezane uz sebe imate anđele na zemlji. Za mene je savršena obitelj ona  u kojoj se tuga i bol podijele i zaborave, radost i sreća podijele i uvećaju, a obični dani začine humorom i pokojom sočnom uvredom i smicalicom.

Moram priznati da sam se raznježila pišući ovu kolumnu, nadam se da i vi koji je čitate sada na licu imate osmijeh i dok mičete oči s ekrana razmišljate kako ćete nazvati osobu koju u svojoj obitelji volite i malo ih izvrijeđati, tek toliko da znaju da ih volite.

Malo ću se izraziti po slavonski jer mi paše uz rimu, a i naša je interna obiteljska fora pa jednostavno moram ovako završiti ovu kolumnu:

Sve vas ljubi ganita Anita 🙂

Anita Ratkić Šošić


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete