obitelj, djeca

Obitelj petero anđela…

Grad živi. Luta. Bruji. Zuji sam svojim ulicama i smiješi se svojim stanovnicima. Čuvaju ga zvijezde pod vedrim nebom i hladnoća koja nam svima crveni obraze. Božićne lampice obavijaju ga magijom. Magija pak, obavija mene. Kada gledam u tisuće svjećica koje ga obasjavaju, sjetim se što me to prije nekog vremena, točno u božićno doba, dovelo u Grad Zvan Čežnja. I nije bila samo čežnja. Već i magija novih trenutaka. Istovremeno, ta me divota odvojila od obitelji. Od toplog doma u Provinciji. Od visokog snijega zbog kojeg često ne bih mogla izaći iz dvorišta. Od mirisa kuhanog vina i grohote smijeha mojih najdražih.

Pozitivna kaotičnost mog doma u Provinciji uvijek je grijala moju buntovnost i stvorila mi djetinjstvo i tinejdžerske dane o kojima bih mogla ispisivati duge retke. Bila sam dijete koje se nazivalo djedovim vragolanom i hodalo dvorištem polugolo, bez majice, zato što tako čini moj deda. Sve je bilo u redu dok nisam pokupila ukor mame jer sam takva otišla u trgovinu. Bila sam i bakina mezimica, vjerojatno jedina unuka u Provinciji koju je baka spremno vozila u noćni klub. Tatina princeza, no i dijete koje je nemalo puta hvatao da se ne strovali s balkona, kada je glumilo karate kida. Što ćete, voljela sam karate kida. Bila sam mamin anđeo, no i dijete koje nije bilo na ponos majci, kada je zbog dosade nebrojeno puta stajalo u kutu, a tek je krenulo u predškolu. Što ćete, ja sam već tada znala da ja volim slova i one crtice koje su moji kolege ispisivali meni su izazivale teške alergije na sustav u čiji su me žrvanj ubacili. Bila sam i neporecivo najgora noćna mora svog brata, a to sam postala već nekoliko mjeseci nakon rođenja tog malog čudovišta, kada sam ga, zajedno s kolicima i sasvim slučajno, prevrnula u mamine ruže. U one s trnjem. Bila sam dijete koje se kradomice najelo svega, a najmanje je od toga bilo jestive hrane. Dijete koje se svađalo sa susjedima jer je negdje pročitalo: „Živjelo se susjedski, ali se i razbijalo susjedski.“, zbog čega je zaključilo da je rečenicama iz romana nekako vrijeme da ožive. Bila sam dijete koje je ulice šaralo kredama i koje je ispljuskalo vršnjaka samo zato što ga je poškropio vodom kada je uskočio u more. Bila sam dijete koje je prvo pijanstvo doživjelo s tri godine, kada je ispraznilo čaše šampanjca na proslavi Nove godine. Bila sam živac i željela sam sve i odmah. Krila za to dobila sam od svojih anđela – svoje obitelji.

Još sam uvijek sve nabrojano, osim što brojim dvadesetak godina viška. I osim što ne jedem stvari koje nisu na popisu jestivih. I osim što kićenje božićnog drvca i miris kuhanog vina dočekujem u Gradu Zvanom Čežnja, dok mi roditelji i ostali počasni članovi obitelji govore koliko me vole, a ja uzvraćam jednakom iskrenošću. Nedostaju mi. Nedostaje mi Nježnost moje mame, te male, predivne, krhke ženice, čiju Jačinu shvatim kada se sjetim kakvo sam dijete bila. Nedostaje mi tatin smijeh i tradicija ispijanja pive do koje držimo. Definitivno je zaslužio pivo, za uspješno odrastanje djeteta buntovnika. Djed me naučio mnogočemu i uveo me u čaroban svijet slova i ljepotu jezika. Neprestano mi nedostaje njegov Intelekt i osmijeh, pomalo umoran od života. Moja je baka prava provincijska žena, nekadašnja rasna ljepotica Provincije. Od te žene nikada u životu nisam čula ne. Naučila me umijeću kuhanja i tjerala da golim prstima opipam sirovo meso, dok sam urlala u kuhinji i plakala od jada, misleći se što će mi u životu sirovo meso. Tri je puna sata čekala da se ukrotim. Ručak je svima kasnio, no ja sam tog dana naučila nekoliko životnih lekcija. A ovo moje Ludilo koje živim uopće ne bi bilo zanimljivo bez čudovišta s početka priče. Smotuljak plavih očiju, veličine ukrasnog jastuka, danas je momak koji svoju sestru, daleko nižu i slabiju, digne jednom rukom i tako je drži u zraku.

Ovo je mojih pet anđela. Bez strpljenja koje ih je krasilo i koje ih krasi dok životom kroče sa mnom, nikada ne bih bila N. kakvu poznajem. Nikada ne bih naučila važnost Uvažavanja, Strpljenja i Beskrajne Ljubavi. Nikada ne bih spoznala radost hodanja polugola i nikada ne bih mogla shvatiti Ljubav koju danas osjećam prema bratu. Nikada ne bih naučila ništa o Zahvalnosti niti o Nježnosti. Da nije bilo njih, ja nikada ne bih bila ova ja kojom se toliko ponosim – ja sazdana od dijamanata Provincije, od razloga zbog kojih volim taj djelić svijeta – ja sazdana od svoje obitelji!

Nives Rog


Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete