Teorija „Slobodnog dana“ ilitiga o ženama što rade i kada ne rade, te muškarcima koji ne rade – jer ne rade…

Muškarci i žene – kao mačke i psi

Mišljenja sam kako smo mi žene čudna bića. Emancipirane smo, inteligentne, snalažljive i snažne, sposobne promijeniti svijet, učiniti „brda i doline“, a opet s druge strane – rijetka smo racionalna bića sposobna za apsolutno – neracionalne stvari. Slobodne dane tako provodimo umarajući se, iako bi odmarati trebale! Recite Vi meni, tko to još čini? Tko nakon napornog radnog tjedna, vikendom jednostavno – produži dalje? Tko? Jedino mi žene! Mačke. Mačkice. Micice. Sadomazohisti! Jedino mi „slobodan dan“ učinimo – radnim.

Za razliku od nas, vječnih mazohista, suprotni spol uživa u svom neradu. Pa dok oni na slobodan dan meditiraju nad daljinskim upravljačem s pivom u ruci birajući svoj omiljeni nogometni, rukometni, hokejaški ili košarkaški tim, mi žene vikendom „biramo“ – prašinu u stanu. Umjesto „meditacije“ nad pedikurom, manikurom ili novom frizurom – glancamo prozore po kući. Umjesto kave u ugodnom društvu ili knjige u ruci – kalkuliramo kako uz današnji „standardni“ ručak, hranidbene kerefeke, su na redu i božićni medenjaci, vanil-kiflice, breskvice i zvjezdice! I koga briga što će kuhinja, ni pola sata nakon čišćenja i pranja, biti ponovno rusvaj pravi – sve dok su guzice oko nas site i zadovoljne. Praznici nam stižu, pa neka ih! Njihova škemba, pardon sreća, ionako, nam je na prvom mjestu prioriteta. Nije li?

Promatram svog supruga kojemu vikendom ne padne na pamet da riba, čisti, pere ili posprema. Zašto i bi, kada ima budalu koja mu glumi kućnu spremačicu. Dok on provodi vrijeme u svojim virtualnim svjetovima, ja provodim vrijeme u društvu Domestosa. I da se razumijemo, nije on jedini trut kada su kućanski poslovi u pitanju, a ja jedina budala što vječno sprema i rasprema – svakodnevno slušam prijateljice, poznanice, kolegice koje muku muče s istim problemom. Sve smo u istoj banani. Na kraju krajeva, vlastiti otac najbolji mi je primjer truta „stare škole“ kojemu ni na kraj pameti nije da „meditaciju“ pred TV-om na neradni dan zamijeni onom s četkom u ruci, dok majka zato vikendom odraditi „dodatnu smjenu“ vrteći se s partvišem, krpicom i usisivačem po kući. Vikendom ona sprema i rasprema, sjecka, mijesi, miksa i dekorira, iako jedva stoji na nogama. Proširene joj vene. Vrište od svakodnevnog umaranja. Ne gine mi ista sudbina. Kažu kako djeca uče na modelu imitacije.

Nekako je “normalno” postalo da mi žene žrtvujemo svoje slobodno vrijeme čak i na uštap vlastitog zdravlja. Postalo je „normalno“ da se dižemo u pola šest ujutro kako bi „ukrale“ trenutak samo za sebe, pa se skrivamo u „slobodnom satu“ dok cijela kuća još uvijek melodično zavija – hrčući, a dan se još ne bijeli, jer ostatak dana „vječno nešto brljamo po kući“. Ali jednom sve dođe na naplatu. Proširenim venama, primjerice. Ili, pak, dijagnosticiranim opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Birajte što Vam draže!

Pitate li se i vi – zašto smo si to dozvolile? Zašto radimo i kada bi odmarati trebale? Emancipirane smo, inteligentne, snalažljive i snažne, sposobne promijeniti svijet, učiniti „brda i doline“! Zašto onda?

I nemojte me krivo shvatiti, nisu ovo jadikovke. Kada su kućanski poslovi u pitanju, nije slučaj da muški spol i rod – „neće ili ne želi pomoći“. Svjesni su oni kako smo dio različitog životinjskog svijeta, kako smo mačke i psi, pa da spriječe potencijalni fajt između dva najveća rivala – pitaju oni, s vremena na vrijeme, mogu li i kako „pomoći“. Ali ta pomoć, nakon velikodušnog „pitanja“, uvijek dođe nekako s rezervom, pogotovo kada je prijenos Super-veleslaloma ili Formule 1 na TV-u! I ne stvara „pogled tu i tamo“ prema Areni-Sportu frustraciju u našim životima koliko „pad s Marsa“ zbog čega ne razumiju što točno s prljavim rubljem koji se prelijeva iz košare, pa ispituju svaku sekundu kamo sa silnim prljavim gaćama i čarapama, što je to „osjetljiva odjeća“ te kako funkcionira 40 stupnjeva i 800 okretaja u veš mašini – zbog čega popizdimo, pa sve obavimo same. Radimo i kad ne radimo! Primjećujete li to? Gdje je naš „slobodan dan“? Meditacija ispred – ničega? Zašto mi ne dobivamo instrukcije – kako uživati u „slobodnom danu“?

Umorne smo, iako to priznati nećemo, a od iscrpljenosti se svađamo se same sa sobom primarno, a onda sa svojim „boljim/gorim polovicama“, sa svojim dečkima, muževim, partnerima. Svađamo se kao psi i mačke, jer dok bi se oni vikendom „igrali“, mi se ne prestajemo „igrati“. Jedino nam se definicija „igre“ razlikuje. Naša „igra“ podrazumijeva spužvice, krpice, metlice, omekšivače, odčepljivače, otvarače, a njihova… – iskreno, pojma nemam! Znam samo da, iako smo ponekad jedni drugima mačke i psi, dio smo istoga životinjskog carstva. Svakotjedni svinjac u kući to potvrđuje!

Martina Raos


Martina Raos

Diplomirana sam novinarka uz kvazi smjer političke komunikacije. Mrzim politiku, ali se svakodnevno informiram o stanju u svijetu. Zaključak: sadomazohist sam! Prije dvije godine odselila sam iz Hrvatske u potrazi za svojim mjestom pod suncem. Trenutno živim u malenom, njemačkom selu u okolici Kölna. Kada kažem maleno, njemačko selo - to je doslovan opis mjesta gdje trenutno boravim. Maleno, njemačko selo veličine hrvatskog Velikog Trojstva. S tim kako je njemačko selo - na steroidima. Udana sam. Ide druga godina braka. Smatram kako je moj suprug najdivnije biće na cijelom svijetu. Zovem ga THE suprug. Imam sestru blizanku, a uz to blizanac sam u horoskopu. Nije najdivnija kombinacija. Hiperaktivna sam i emocionalna, i to na n-tu potenciju. Volim otkrivati nova mjesta, putovati, najviše fotografirati. Često uzmem fotoaparat u ruke i odšećem. Nekamo. Nikamo. The suprug kaže kako ponekad promatram svijet više kroz objektiv nego vlastite oči. Nije istina. Ne volim kuhati, ali volim jesti. Gurman sam. Uživam u čaši bijelog vina - u istarskoj Malvaziji po mogućnosti. Volim pisati. Još više čitati. Najviše sanjariti. Svoja razmišljanja „o vremenu i običajima“ tu i tamo podijelim na vlastitom blogu „Lost in Translation“. Feministica sam. Zalažem se za sva pozitivna prava - reproduktivna, radnička, obrazovna, prava životinja, prava ljudi. Voljela bi vidjeti svijet bez homofobnih, bez seksističkih, rasističkih i ostalih -ističkih ispada. Ili barem osigurati da moja djeca jednoga dana to jednom vide. Djeca moje djece. Idealistični sam racionalist. Ako što takvo postoji.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete