Marija Klasiček: Što nas čini ljudima?

Što misliš da te čini čovjekom? Tvoje odijelo ili skupa haljina? Titula s ovog ili onog fakulteta? Niz nagrada naslaganih na polici i svi oni koji te vuku za rukav jer si “postigao nešto”? Osjećaš se jako i moćno dok kupuješ stvari? Nepobjedivo jer svi znaju tvoje ime i kolika si faca? Reci mi čini li te to čovjekom? Je li to nekog ugrijalo, nekog spasilo, nekome pomoglo?

Je li to na kraju dana, tebe usrećilo?

U posljednje vrijeme susrećem se s mnogo umišljenih ljudi. Umišljeni zato što misle da su nekim svojim postignućima uhvatili Boga za bradu. Jesu li?

Nosevi su im toliko visoko da bi njima mogli i nebo proparati, ali se često zapitam da li im se vrti u glavi od tog neprirodnog položaja.

Ti si “netko” i imaš “nešto” i “vlasnik si nečeg” i “imaš neku titulu”. I što sad? Pitam te što sad? Trebala bih možda prostrijeti crveni tepih da po njemu šetaš dok mi prilaziš i biti sretna što uopće imam pravo disati u tvojoj blizini?

whatmakesushumanReci mi koliko je ta tvoja “veličina” spasila ljudskih života? Koliko si tom svojom “veličinom” pomogao a koliko je tvoj snobizam odmogao, ne samo drugima već i tebi?

Ti nisi “netko” zbog svojih postignuća i titula, ti si netko zbog načina na koji svoje znanje i uspjeh prezentiraš svijetu.

Ima mnogo ljudi s fakultetom koji su na burzi a rugaju se “običnim šljakerima” koji ustaju u pet i svojim rukama i svojim znojem cijelog života prehranjuju svoju obitelj. Tko bi se tu kome trebao rugati? Međutim taj “obični šljaker” svojim radom stvori malu radionicu, mali obrt, stvori obitelj, koja pomaže da ta mala radionica preraste u obiteljsku tvrtku. Vrijeme prolazi i mali obrt je odavno velika tvrtka koja zapošljava stotinjak ljudi. Na razgovor za posao dolazi jedan nadobudni s “tri fakulteta” i prodaje pamet “šljakeru” koji je taj posao stvorio. I ne dobije posao.

Ne zato što nije kvalificiran, nego zato što nekome sa životnom školom ne može prodavati maglu. Ne kažem studenti dragi, da ne vrijedite, dapače stječite znanje, budite nit vodilja, ali nemojte zbog diploma koje dobijete u ruke misliti da ste time od nekog bolji. Samo ste školovaniji.

Nemojte da vam u životu budu cilj samo diplome i titule i želja “da vas netko zna”. Jer ljudi vas neće zbog toga cijeniti. Cijenit će veličinu u vama, kad vas sretnu pa kažu svojoj djevojci ili susjedi: – “Vidiš tog čovjeka, on mi je pomogao da ustanem, znaš onda kad sam se poskliznuo na ledu i nabio kičmu. Da ga nije bilo možda bih ostao ležati tamo i smrznuo se. Čovjek me spasio”.

Kad vam netko okrene leđa i to je lekcija u životu. Veličinu tada stjećete tako da u sebi zahvalite na lekciji koja vam je dana i krenete svojim putem. Neće svatko cijeniti vašu dobru namjeru. Mnogo puta ćete zbog najljepših gesti koje pružite biti najviše osuđivani i odbacivani. I to će vas činiti velikima. Ali prije svega to je ono što će vas činiti ljudima.

Radite, jer rad oplemenjuje a novac donosi hranu na vaš stol i odjeću koja vas grije dok je vani ovako hladno. Ali nemojte pokušavati novcem kupiti sreću. Radije pronađite ono što vas čini sretnima i onda tu sreću podijelite s onima s kojima mislite da je vrijedi dijeliti. I to će vas činiti velikima.

Volite. Bezuvjetno. Čak i onda kad niste voljeni od drugih – volite sebe i prije svega sebe. Neka to bude ona ljubav kojom si govorite koliko vrijedite ali koja vas ipak drži u balansu da ne idete preko ruba u kojem vas preuzima ego. I nemojte se davati nikome ni poniziti. Uvijek gledajte tko vam priča, a ne što, jer ljudi zaista govore svašta.

Opraštajte kad mislite da vrijedi. Kad ocijenite da ne vrijedi, oprostite u sebi ali nemojte se vraćati na staro. Povrijeđeni čete opet biti samo vi.

I budite veliki. Veliki ljudi, od malih djela. Učite na greškama. Trudite se biti bolji od sebe. I znajte da vam je u životu najveći neprijatelj onaj koga ujutro vidite u ogledalu. Nitko drugi.

I znajte da dok ovo pišem i ja učim s vama, ne da bih bila velika, već da bih pobijedila onu koju vidim kad se pogledam u zrcalo. Ona je moj najveći neprijatelj i moja najveća snaga. Treba samo znati prepoznati tko je tko.

M. Klasiček

Komentari

Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica APortala i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete