Ne znaš, dok ne doživiš. Ne shvatiš, dok se i tebi samoj ne desi.

Postoje stvari o kojima rado pričamo s drugima, postoje i one o kojima ćutimo. Znate li koje su to? To su sram, stid i razočarenje, i bol dakako, barem kad sam ja u pitanju. Znate, čak i dok pokušavam ovo napisati ja zapravo ne vjerujem da pišem o sebi, ne mogu da shvatim da se to stvarno meni dešava. Ne mogu da shvatim ni zašto ni kako je došlo do toga. I što je najgore od svega, ne mogu sebi da oprostim.

S lošim ljudima ne možete postati bolji, možete postati samo loši. Vjerujte kada kažem da je zlo mnogo jača emocija od dobra, tako da ta borba dođe nešto kao ona sa vjetrenjačama.Ne možeš od lošeg čovjeka napraviti ništa bolje jer on je to što jest. Loš. Uzalud sebe ubjeđuješ u suprotno, uzalud se nadaš da će se desiti neko čudo, da će nekome takvom doći iz dupeta u glavu ali znaj da se tako nešto nikada ne desi. On može postati samo još gori nešto što je bio. Zašto je toliko teško biti čovjek? Zašto je toliko teško ne biti sebična svinja koja brine samo o sopstvenom egu i o sopstvenim potrebama? I zašto je meni neko takav ušao u život?

Znate, udarac ne boli. Boli razočarenje. Boli spoznaja da onaj za kojeg si mislila da je pravi da je zapravo obično muško đubre. Đubre koje je mentalno ograničeno pa svoju volju istjeruje nasiljem. Đubre koje nije sposobno argumentovati riječi pa sve što zna je psovanje, omalovažavanje i pljuvanje po drugima. Đubre koje ne cijeni ništa i nikoga osim samoga sebe. I shvatiš da si ti u sred tog haosa. Da si ti s one strane nišana, da si ti ta koja je meta. I stojiš, ne padaš. Čak i dok te vređa, dok ti govori nesnosne stvari koje ti nikada ne bi mogla ni da skuješ u svojoj glavi, ti ne vjeruješ. TI pokušavaš da se probudiš iz nekog ružnog sna i da kažeš sebi „ne, ovo se ne događa“. Osjetiš nešto. U glavi, u ramenu. Osjetiš guranje, osjetiš udarac. No ne osjetiš bol. Na bol potpuno zaboraviš, jer to se tebi ne događa. Jer to nije moguće. Jer onaj što ti zadaje taj bol to ne može da ti uradi. Jer to nije ispravno! Jer si ti zaslužila da te drži kao malo vode na dlanu! Jer je on obična ništarija kojoj si ti jedina dobra stvar u životu, jer si ti dala sve za tu zajednicu koju imaš s njim. Ne, ne događa se. Samo treba da zažmiriš pa naglo otvoriš oči i neće biti ničega. Ni krvave usne, ni njegova lica ni luđačkog pogleda. To se ne događa.

On ne osjeća krivnju, on govori kako si to sama zaslužila, kako previše pričaš. Kako vređaš njegovo nešto. Kako govoriš ono što ne bi trebala. A što si ono rekla, istinu? Da li ga je ta istina zaboljela, da li je njemu lakše tebe povrijediti nego priznati sebi šta je? Ne vjeruješ, to se tebi ne događa. On i sam zna sve zašto ti to radi? On mora da zna ko si ti. Mora, jer tvoj život mora imati nekog smisla! Pitaš ga samo „zašto“? Kroz glavu ti prolazi sve što radiš svaki dan, sve što radiš potpuno sama, noći koje si provela budna, sve što si uradila. Pitaš se čime si to zaslužila? I ne, i dalje ne vjeruješ da se to tebi dešava. Osjećaš bol, ne tjelesni nego onaj iznutra što kida na milione komadića. Osjećaš takvu bol da misliš da ćeš se raspasti. Ali ti nemaš prava da dozvoliš sebi takav emotivni ispad. Ti moraš da ustaneš. I dalje nastavlja da te vređa. Valjda tako misli da će podignuti sebe. Kako ne vidi koliko je jadan? Zar ne zna koliko je malen i kolika je nula? Kako, kako može?

Govoriš mu da odlazi, da ne želiš više da ga vidiš. On ti kaže da pokupiš to svojih prnjica što imaš i da ideš jer to je njegov stan, on ga plaća jer on radi. Ubija te iznutra. Poznaješ svaki milimetar te kuće, ti si ga sopstvenim rukama sredila. Ti si žuljala, vukla, sređivala, ti si od nje pravila dom. Ali ne, ti nisi radila ništa. Kuda da odeš? Kome? Imaš li izbora? Lako je reći, idi. Lako je biti sudija sa strane i reći ja to ne bih ili ja to bih trpila. Ali znate šta? Nema toga što vam može opisati šta znači doživjeti tako nešto. Kakvo je to kidanje duše kad znaš da su ti ruke vezane kao maloj ptici u kavezu. On to zna, zna da nemaš kud. Umreš. Ne jednom, nekoliko puta. Umru tvoji dostojanstvo, ponos i ljubav. Umire polako sve ono dobro u tebi. I ne, to se ne događa.

Dođe on sebi, vrlo brzo. Ovoga se puta čak i izvini. Kaže da ne zna šta mu je bilo i da nije to trebao. Kaže kako mu je teško i kako je bio umoran. Opravdanja? Ako i jesu, ni blizu nisu dobra. Traži te poljubac. Traži tebe a nije se ni pošteno ispričao. Govori kako si ti njegovo sve, kako neće nikada više. Vjeruješ li mu? Hoćeš li moći više ikada? I šta ćeš sada?

Lako je suditi drugome. Lako je kada iza tebe stoji neko na koga se možeš osloniti. Što uraditi kada shvatiš da nemaš nikoga…

Anonimno

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari