Na kraju, početak…

Znala sam da su krajevi neizbježni, a praznine popunjive. Znala sam da je za dah nečega vrijednog, paralisati srce mala stvar. Znala sam oduvijek, da važnost svega za što znam dolazi do svršetka.

Jednog dana izdahneš i kraj se pretvori u početak nove ere.

Posmatrala sam stare ispražnjele oči kako sklapaju poslednji put. Drhtaj je smiraj srca. Suza je obećani raj. Osvrt na protekle godine je karta za besmrtnost. Neće nas biti, to je jedino izvjesno. Ostaćemo vječni ako vječnosti težimo.
Komšijska vrata se ne zatvaraju, reče mi majka kad su našu staru komšinicu spemali za vječiti put. Olga kaže da je pošla da počine. Počinak je obećan svima nakon življenja. Ljudi se umore od svega, žive, ostaraju i počinu.

Decembar je pucketao kroz ulaz moje zgrade i obećavao novosti. Ono čemu težimo, želje kojima stremimo, kazaljke u ponoć kojima se zahvalimo. Graja iz stana do mene bila je tužnjikava, no ne pretjerano bolna. Bila je stara kažu, naživjela se. Bogovi ne vole kad se plače za onima kojima je put prirodno svršen.

Ja sam u kutku moje sobe pisala pjesmu. Neki lepršavi proljećni stih, koji je skakutao kroz djetinjstvo i pašnjake. Sjećala sam se mladih lica u izmaglici, koja danas više nisu tako mlada. Sjećala sam se svih onih ljudi koje sam voljela a više ih nema. Moga oca. Tetke. Ujaka. Slikoviti smijeh i ukusi doma. Bakin stari šporet i pečeni hleb. Pjesma je lutala po licima dragih ljudi i po mojim snovima. Po tuđim snovima koji nisu bili ni odsanjani jer su se nečije ruke zaželjele beskraja. Mirišu mi trešnje. Lišće bagrema i pjesma.

Bore oko jagodica iznenadiše me jutros. Mladost je relativna stvar. Poznajem mlade ljude koji su ostarali trajno. Poznajem starce čija mladost tutnji u očima kao vječiti oganj. Čemu težimo, kad ne stižemo onamo kuda smo krenuli? Gdje stignemo kad prestanemo da vjerujemo u snove? Kako pristajemo da samo odživimo a ne proživimo? Čime nas slome, kad duša prizna da se otrgla od nas samih?

Nova će godina. Nove su godine neizbježne, nama koji imamo privilegije da ih dočekamo. No ako riješimo da stare poroke provučemo kroz ponoć, skrivajući ih po džepovima ništa novo nećemo vidjeti nikada. “Da bi dobili ono što nikad nismo imali, moramo raditi ono što nikad nismo uradili.” Zato izmislim nove navike krajem svake godine. Starost se odbaci. Radovanje ne poznaje godine. Smijeh ne priznaje da je kriv za bore. Biti srećan znači čuvati naboranu kožu punu uspomena. Punu najdražih dodira i zagrljaja. Koža nam je mapa. Mapa osjećaja, strahova, težnji i skrivanja.

Jednom se stigne do kraja puta. Znala sam da su krajevi neizbježni. Dok sam posmatrala stare ispražnjele oči, kako se sklapaju poslednji put razmišljala sam o proljeću. O proljeću moga srca, o pašnjacima moje duše. Gajiću svoj vrt, obećah na kraju pjesme. Rijetke vrste živjeće ovdje zauvijek. Ako korov napada vašu najljepšu baštu, ne znači da treba da dignete ruke od bašte već da ih spustite na korov. Zato ruke služe. Ne da ih dižemo od nečega, nego da se za nešto borimo.

Decembar je tutnjao kroz slomljena okna našeg ulaza. Olga je ispratila svoju sestru, do poslednjeg sprata. Do poslednje vožnje. U poslednje odredište. No, njena je duša pjevala oko nas. Bilo je tužnjikavo ne i previše bolno. Duša na kraju života ima dvije opcije. Ili da nam šapne: “Bravo, živio si život vrijedan življenja” ili da nam kaže, “Rekla sam ti, ništa nije vrijedno protraćenog vremena”.

Ja sam u uglu moje sobe pisala pjesmu. O starom jorgovanu koji je živio uprkos vremenu. Koji je slušao uprkos vjetru i cvjetao uprkos suncu. Koji je mirisao, samo jer mu je to bila namjena i koji je živio kao jorgovan jer je tako izabrao. Ako si sanjar sanjaj. Ako si pjesnik piši… Što god da jesi daj sve što imaš za svoju svrhu. Ako je zrno soli svjesno da bez njega ne bi postojalo more, kako to da ti nisi svjestan da bez tebe ne bi postojao svijet?
Svijetu si važan, samo ako si u svojoj svrsi odlučio da postaneš besmrtan. Napisaću besmrtnu knjigu, rekoh na kraju. Živjeću zauvijek. Godine na zemlji su ništa naspram doprinosa u vječnosti.

Decembar je paralisao srce. No znala sam, da je za dah nečega važnog paralisati srce mala stvar.

Vaša Jo. ❣️

Komentari

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete