Dijete noći (VIII dio)

Pjevuši. Ne znam što, ne poznajem melodiju. Djeluje staro, baš poput nje. Prilazim joj i dodirujem granu izbrazdanu godinama. Hrapava je na dodir, što je čudno. Smokve su inače glatke. Rukom joj milujem ispucalu koru. Grana se pomakne. Izgleda da joj smeta pa odmičem ruku. Zakoračim unatrag. Tek jedan korak. Lišće kao da joj se objesilo. Tužno visi s grana spremno otpasti. Melodija mi cijelo vrijeme odzvanja u glavi. Polagano, prigušeno mumljanje koje ne prestaje. Tek sada vidim da se cijela njiše u tome usporenom ritmu.

„Što to pjevušiš?“ – upitam ju.

Nema odgovora. Mumljanje se nastavlja, ona se i dalje njiše. Želim joj ponovno prići, ali zastanem. Prisjetim se kako joj je zasmetao moj dodir. Umjesto toga sjednem na travu i zagledam se u njenu krošnju. Zaista djeluje tužno. Gledam u unutrašnjost i ne vidim lišće. Samo gole grane i praznina. Kao da u dubini sakriva nešto. Vanjski zeleni štit od lišća koje samo što nije otpalo kao da sakriva tužnu unutrašnjost. Umire li? Je li bolesna? Ne znam. Jedino što mogu osjetiti je da je beskrajno tužna. Beskrajna melodija me uvlači u sebe. Uhvatim se kako mi je glava prazna, bez misli u njoj. Note same od sebe odzvanjaju u unutrašnjosti. Jedna po jedna, takt po takt. Usporenost me obuzima a pjesma bez riječi kojoj nema kraja obgrlila me i povukla sa sobom.

Odjednom više ne znam gdje sam. Otvaram oči, ali ne vidim ništa neobično. Sve je i dalje isto. Sjedim na travi, ispred mene je ista ona smokva. Noć. Bio je dan kada sam došao ovdje, sada je već pao mrak. Jesam li toliko dugo lutao mislima? Ili se nešto drugo promijenilo? Ne znam… Sada izgleda ljepše. Sitne kapi kondenzirane vlage sjaje joj se na lišću pa i ona sjaji s njima. Melodija je i dalje tu. Ne toliko tužna kao prije, kao da je malo živnula. Doziva me. Opet. Odlučno ustajem i ponovno joj prilazim.

Dolazim joj sasvim blizu. Podižem ruku da dotaknem list međutim, moji prsti prođu kroz njega. Kao da nije tu, kao da ne postoji. Pokušam još jednom. Opet isto. Tanka mi grančica okrzne dlan. Gurnem ruku malo dublje unutra. Osjećam svaku grančicu. Znači one su stvarne? A lišće? Je li samo privid? Pronalazim mjesto na kojemu su grane rjeđe i ulazim unutra. Melodija postaje glasnija. Sasvim malo, ali primjetno. Izvana dopiru tek tanke zrake bijele svjetlosti. Tanje se grančice stapaju u deblje grane koje grade ovaj poveliki grm. Dotaknem jednu deblju a sve oko mene zaječi. Zatim tišina. Pomno osluškujem, no više ne čujem melodiju. Zastanem, maknem ruku s grane. Glazba ponovno svira. Opet ista naricaljka, kao da je netko prekinuo pauzu.

Korak po korak, preskačem neke od grana koje puze po tlu i ulazim dublje prema središtu. Svjetla je sve manje, ali tamo u dubini se nazire nešto. Kako prolazim nesvjesno se hvatam za grane koje svakoga puta zadrhte. Brzo povučem ruku i nastavim dalje. Sjaj postaje jači kako mu se približavam. Zagasit je i mutan, ali vidim ga. Nestvaran je, kao da nije u potpunosti ovdje. Izmiče mi. Titra u ritmu melodije koja je sada još malo glasnija. Ne mogu točno odrediti boju – izmjenjuju se tamnoplavi i ljubičasti tonovi. Mislim da u trenutcima vidim natruhe zelenog.

Sada sam već sasvim blizu, masa veličine nojevog jajeta nalazi mi se pred nogama. Svijetli, ali svjetlost koju odašilje u trenu se gubi i ne stiže do mene. Čini mi se da bi trebalo bliještati, ali sve što vidim je mutni sjaj, poput svijeće koja će se za koju minutu ugasiti. Obuzima me nepojmljiva tuga. Nikada me prije ništa takvo nije obuzelo. Padam na koljena tik pred tu čudnovatu svjetlost. Hvatam se za glavu, prsti mi se zapliću u dugu kovrčavu kosu. Ne mogu. Svaki novi titraj u mene unosi novu dozu nemira. Sasvim jasno čujem melodiju, odzvanja mi u glavi. Toliko je tužna da mi srce puca. Želim vrištati, a ne mogu. Ne mogu pustiti ni glasa.

Svjetlo je sada potpuno ljubičasto. Zagasito, gotovo crno. Nazirem boju koja se gubi u mraku. Bijele zrake iz vana jedva da dopiru. Grane se njišu a s njima se i ja počinjem njihati. Boli me. Srce. Duša. Zatvaram oči i u tom trenu jedna suza kapne. Ne sjećam se da sam ikada plakao. Iz straha možda i jesam, ali zbog tuge nikada. Ta velika kap slane tekućine zakotrljala mi se niz obraz i pala. Izgubila se u svjetlosti koja to nije, a za njom su uslijedile još dvije. Svjetlo je zasjalo malo jače, malo bistrije. Glazba je utihnula.

U nevjerici otvaram oči pri čemu me zaslijepi svjetlost. Bijela. U prvome trenu ne znam od kuda dopire. Okrećem glavu ali ne mogu pronaći izvor. Pogledam prema dole. Ruke. Moje ruke. Svijetle. Zaista svijetle. Blještavo bijela svjetlost izvire mi iz dlanova i obasjava sve. Primičem ih ljubičastom sjaju koji istoga trena počinje sjati jače. Bistrije. Svjetlije. Jača i raste. Više ne osjećam tugu. Osjećam mir. Spokoj. Svjetlo se uzdiže. Počelo je sasvim polako pa malo brže dok mi nije došlo do visine glave. Ustajem se i pratim ga pogledom. Izlazi iz krošnje smokve. Počinje vibrirati, a nova melodija, vesela poput ptičjeg pjeva odjednom odjekuje. Istrčavam na čistinu i kako bih mogao vidjeti to svjetlo, koje je sada sasvim izašlo iz krošnje. Zatreperi. Ugasi se samo na sekundu, a smokva se strese gotovo kao da je kihnula. Svaki list, do zadnjega otpali su u tom jednom trzaju. Nestaju u trenutku kada dotaknu tlo.

Novi trzaj. Ovaj je popraćen bliještećim sjajem. Nestala je. Grane su potpuno izblijedjele i nema ih više. Ostaje čistina. Zeleni proplanak na vrhu brda i huk sove u daljini. I Ona. Na nebu je. Okrenem se i pozdravim ju. Smiješi mi se, kao i svake večeri. I ja svijetlim.

Alen Bjelopetrović Dax

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete