Pozitivni izvještaj: “Napokon praznici”

Dobrodošli u subote uz Dašak pozitive! Svaku subotu čeka vas „pozitivni izvještaj“ – skup crtica koje su unatrag tjedan dana zapele za oko našoj Aniti koja će ih za vas uredno bilježiti i svake subote i objavljivati. I vi primjećujete pozitivne stvari? Nešto vam je uljepšalo dan? Imate sjajne vijesti koje želite podijeliti s nama i inspirirati druge? Javite se na: anita.ratkic-sosic@amazonke.com i svojim primjerom postanite dio „pozitivnog izvještaja“.

Evo što je sve pozitivno zabilježeno u ovotjednom „pozitivnom izvještaju“:

Pozitivci moji, jel uživate u adventu? Ja da. Advent mi je isprepleten s brojnim obavezama i ne znam kad sam se zadnji put ovako jako veselila školskim praznicima. Vjerojatno prošli put kad su bili. 🙂 Ovaj životni ritam je stvarno lud. I ma koliko ja uspijevala u svakom danu imati pet minuta za sebe, dođe period kad tih pet minuta jednostavno nije dovoljno i kad je „All I want for Christmas is some sleep“. Još dva tjedna blagdana su pred nama, imam osjećaj da ću tek sada, kad je škola završila, istinski moći uživati.

Iako, prošle subote kad sam zadivljeno šetala Zagrebom, nisam mislila ni na školu ni na obaveze. Dvoumila sam se ići ili ne i ove godine na razvikani zagrebački advent i sva sreća pa sam odlučila otići! Što se mene tiče, organizacija je još bolja nego lani, na mjestima gdje je najveća špica promet nije dozvoljen pa se i te silne rijeke pješaka nekako lakše rasporede. Na svakom koraku muzika, zabava, sve vrišti od boja, sadržaja i podražaja. U trenutku kad sam oduševljeno primijetila da mi se i ove godine advent jako sviđa, pored mene je prošao ukrašeni božićni tramvaj u kojemu je Djed Mraz dijelio poklone, a iza njega kočija s konjima i nisam si s lica mogla odlijepiti osmijeh, jer meni je sve to bilo toliko lijepo. Ili kako je jedan rođak rekao: „Najljepši ukras adventa su ljudi koji su na sva događanja ovako odgovorili.“ Istina. Ljudi. Uzalud organizacija i konji i pjesme i kućice ako nema smijeha i veselja. Konzumerizam na najjače, ali ja ga u ovom slučaju odobravam jer je popraćen dobrom volje, osmijesima i pozitivom.

Našlo se na adventu za svakoga ponešto. Znam da ima siromašnih koji si niti na jednom štandu ništa ne mogu priuštiti, ali o njima treba pisati, na njih misliti i u tom smjeru djelovati cijele godine, a ne samo u prosincu, no isto tako ima i puno onih koji si u skladu sa svojim mogućnostima mogu priuštiti nešto. To što je meni to „nešto“ kuhano vino i dobra kobasica ne znači da nisam oduševljena sa skupim hamburgerima koje jedna obitelj s puno entuzijazma radi na jednom od mnogobrojnih mjesta u gradu. Na štandu „Meat the king“ sam s društvom s kojim sam bila, kratko porazgovarala s vlasnicom. Kad ti čuješ koliko su oni posvećeni poslu, koliko su dugo i s koliko pažnje birali detalje kao što su npr. pecivo za hamburger, jasno ti je zašto prije kraja večeri ostaju bez svojeg najpopularnijeg hamburgera. Skup je, genijalan i toliko kvalitetan da ima veliku potražnju. I nisam mogla ne osjetiti ponos što čak i u ova, kako ih svi zovemo, „šugava vremena“ postoji obitelj koja je uspjela napraviti domaći hit proizvod, dobro ga naplatiti i što postoje ljudi koji si to mogu priuštiti. Ja nam zaista svima želim da si barem češće i u čim boljem društvu priuštimo kakav takav luksuz. Ko što rekoh, meni je luksuz trenutno osam sati sna. 😉

A ponosna sam bila i kad sam pročitala intervju koji je moja divna prijateljica Anela dala za „Woman in Adria“. U članku kaže da su Anela i Iva sa svojom firmom postale desna ruka talijanskih investitota u Hrvatskoj kojima su pomogli realizirati 15,5 milijuna eura investicija.  Anela je zajedno sa svojom partnericom, vlasnica super uspješne računovodstvene firme. Obje su (usput) supruge i majke. A najljepše od svega je što iza njih stoji… nitko. Stoje one same sebi. U Hrvatskoj, u Rijeci. Treba znati znanje i kad govorimo o poslu, treba znati pogoditi što tržište treba. Evo dokaza da se može. A ako vam treba dodatna inspiracija, slobodno se poslužite njihovim riječima: „Nismo se bojale i nismo sumnjale u sebe, iako nismo imale novca da započnemo posao, već smo ga posudile.“ Vjerujte u sebe. Nitko drugi ne mora. Vi to napravite. I gledajte kako se svijet mijenja.

A presladak primjer poslovne suradnje mi je i pulski bend „Nola“ čiji sam intervju letimično pročitala, no zapamtila sam ove riječi koje sada vama želim prenijeti, da na svojim koncertima žele da priču njih dvoje sretnika koji su našli jedan drugoga, čuje i osjeti čim više ljudi. Tako jedan o drugome govori bračni par iz grupe Nola nakon 25 godina zajedničkog rada i života. Nije li to divno?

Želim vam od srca da se dobro naspavate i odmorite. Molim vas, ali lijepo molim, ako nemate izričitu liječničku uputu, nemojte misliti na liniju i osjećati grižnju savjesti ako si priuštite koji kolačić više. Samo uživajte. Ili nas poštedite moraliziranja i budite dosljedni i umjereni. Moj moto je: „Kad god imam priliku jesti, ja jedem, a kad prilike nema, ja si je sama ne stvaram.“ Meni dovoljno. 😉 Ovih blagdana planiram pretjerati sa smijanjem, zagrljajima i čitanjem, a ostalo je sporedno.

Sve vas ljubi neispavana i vedra Anita.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete