To što koristim društvene mreže ne znači da me smiješ maltretirati…

“Kad ćemo na kavu?” – stoji u inboxu, u mobitelu, u glavi… I tako svaki dan. Sve češće od ljudi koje nikad nisam niti vidjela niti čula. Hvala društvenim mrežama na toj “povezanosti”, ali ipak ne. Zahvaljujem se.

Ne idem često na kave ni sa kime, što jer ne stignem, što je ne volim zadimljene prostore (nezadimljenih je premalo), a dobrim dijelom i jer ne želim. Jednostavno ne volim ta sjedenja, žvakanje istih tema, tračanja i sve ono što se najčešće “na kavi” događa.

Ipak odem s vremena na vrijeme jer moji ljudi to vole i trebaju, a nekad, doduše rijetko, mi i paše. Ali s mojim ljudima. Ne s ljudima iz inboxa, čitateljima Blogledala, prolaznicima, osobama koje mi ulijeću u inbox u gluho doba noći i pošalju sliku svog ukrućenog spolovila. Pošalju je i u podne i za ručak, u svako doba dana. Čast iznimkama, ali s potonjima želim samo u policijsku stanicu i da im se lupi zabrana korištenja interneta i pristupa meni i drugim ženskim osobama.

Radim na društvenim mrežama više od dvije godine. Doslovce živim od interneta i koliko god da mi je to nekad možda bio gušt, sad mi je tlaka. Društvene mreže odavno mi nisu ispušni ventil, zabavne ili nešto bez čega ne mogu. Živim za offline dane i one kad nestane struje, buke i ljudi jer u jednom danu, zahvaljujući poslovima, mobitel primim i preko stotinjak puta, komuniciram s preko 50 ljudi, pročitam milijun informacija nesvjesno i još pola milijuna svjesno. I ne mogu. Iscrpi me to. Ne želim odgovarati na poruke ljudima koje ne poznajem. Sve i da želim sve upoznati, fizički je to nemoguće.

Ne mogu niti neću odgovoriti na neke poruke ne zato što sam “zvijezda” (nisam niti ću to ikad biti) nego jer se čuvam.

Prije nekog vremena ugasila sam sve na mobitelu, maknula aplikacije koje mi nisu trebale za posao, ali ostao je messenger i one osnovne. Na laptopu i kompu od 2012. na fejsu imam ugašene poruke (offline), ne idem na home page, a news feed ne znam kako izgleda (ono desno, preko pet godina ne postoji u mom svijetu), ali zaribala sam se.

Rečeno mi je da ako mi je na mobitelu uključen internet da mi to pokazuje kao da sam online, upravo aktivna, na vezi, da je pored mog imena zelena točkica… A ja samo radim.

Vjerojatno sređujem neku objavu za taj ili sutrašnji dan, odgovaram nekome tko ima upit na stranicama koje uređujem, gledam što se događa i je li netko bezobrazan, uvredljiv, psuje li na stranici koju uređujem jer ne želim da ono što radim izgleda kao Hrelić…

Online sam, ali ne za:

  • “Kad ćemo na kavu?”
  • “Jesi da se upoznamo?”
  • “Hej, ovo je moj kurac (slika spolovila), jesi zainteresirana?”
  • “Šta se radi?”
  • “Ćao, ljepotice…”
  • “Ei”

Za ovo zadnje nisam sigurna je li “ej”, “hej” ili riječ “jaje” na njemačkom, ali dobro. Nije ni bitno jer me “nema”. Naravno, popis uleta je puno dulji, raznovrsniji, i vrijedi za sve, ne samo za muške osobe.

Prije nekoliko godina proživjela sam kako je to kad ti netko usred dana uleti u stan, opljačka te i ode, a ti se vratiš, u subotu na ručak i dočekaš policiju i zapečaćen stan. Grozan je osjećaj da je netko, tko god taj bio, bio u tvom prostoru. Tako je i s tim uletima bilo kakve vrste u inbox. Doslovno mi se vratio isti osjećaj od prije par godina. Ako koristim društvene mreže to ne znači da sam “otvorena” za sve i svakoga isto kao što ni vrata mog stana nisu otvorena svima 24 sata dnevno. Bez obzira zaključala ja njih ili ne, imala ja otvoren profil ili ne.

Da, internet nije mjesto na kojem se možeš pozivati na privatnost, ali zašto zaboravljamo na pristojnost i uviđavnost? Ili na razumijevanje?

Od sedam dana u tjednu sigurno barem dva zaspim s upaljenim mobitelima, internetom, laptopom… Nemoj da te zbuni zelena točkica, nisam online. Niti tad, a za mnoge niti inače.

Do idućeg puta, čuvajte se.

Zagrljaj,

A.

Komentari

Ana Kolar

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku, vježbanju, Twitteru i promjenama. Dvostruki Vodenjak koji nikad ne odustaje. Krila su mi nekoliko puta podrezana i svaki puta sve jača i veća. Vjerujem u ljubav, a ne u sate, kalendare i modu. Najljepše je plakati i smijati se istovremeno. I hodati bosonoga po travi. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete