Priznajem, gledam blagdanske ljubavne filmove. Patetični su i s predvidljivim krajem, ali to je jače od mene. Primijetila sam da se u takvim filmovima ponavlja sličan scenarij i to mi ne smeta. Djeluje opuštajuće biti ušuškan u omiljenu dekicu s brdom kokica i gledati sve te cvrkutave ljude u šarenim puloverima, izbijeljenih Hollywoodskih zubi koji se stalno smiju bez ikakvog posebnog razloga. (Btw, smiju se da pokažu zube, a ne zato što su toliko sretni.) Uglavnom, jako je zanimljivo kako se uvijek sve velike ljubavne priče događaju oko Božića.

Točnije, sve se počne zakuhavati prije Božića, tako da na sam Božić taj sretan par slavi zajedno kraj bora, uz kamin iz kojega pucketa vatra, a u pozadini im pjeva Bon Jovi “Please come home for Christmas”. Ok, taj dio s Jovijem bih ja dodala da režiram. Sve je tako čarobno i bajkovito, love is in the air na najjače. Scene strasti su minimalne, tek se poljube i to je sve što se tiče vatre među njima. Mogu gledati i djeca ispod 12 jer nema neprimjerenih scena. Na momente poželim da se već jednom strovale na taj krevet i napokon pošteno priznaju ljubav jedno drugome, ali ništa od toga.

Dakle priča ide ovako. On odlazi iz sela u grad studirati. Tamo postigne veliki uspjeh, upoznaje prelijepu djevojku iz visokog društva i zaručuju se. Baš u to vrijeme susreće svoju staru školsku ljubav, iz sela u kojem je odrastao. Ona nije ljepotica kao gradska cura i nema fakultet. Prikazuju je kao kaubojku ili domaćicu koja čuva konje, stalno kuha, čisti i sama zna popravljati kvarove po kući. Long story short. On shvati da voli ovu manje zgodnu i neobrazovanu, a svoju uspješnu, fakultetski obrazovanu djevojku iz visokog društva ostavlja. Svi se zgražavaju nad tim skanadalom, ali kada vide koliko se vole, beskrajno su sretni zbog njih.

Ova ljepotica iz grada u većini scena juri s fasciklima u rukama po sastancima. Uvijek je tip top sređena dok je ova sa sela u trapericama i običnim majicama. Ona nema nalijepljene umjetne trepavice ni nokte pa izgleda obično. Sitni trikovi koji čine bitnu razliku. Gradska cura ima ekstenzije i bujnu kosu, a ova sa sela običan ponytail. Kad bi se na ovu sa sela ugradili svi ti dodaci izgledala bi kao gradska cura, ali u ovoj priči ona je ta koja mora odglumiti manje zgodnu. Samo kažem. Isti takav scenarij slijedi u idućem filmu, samo je obrnuto. Ona je ta koja iz sela odlazi u grad. Tamo postaje uspješna poslovna žena i upoznaje Mr. Perfecta. Sve je divno i krasno dok ne sretne svog prijatelja iz djetinjstva, iz sela u kome su zajedno odrastali. U ovom slučaju frajer sa sela je divlji, vatren i neobuzdan, a iz grada uštogljen, hladan i discipliniran. Pošto je njoj već puna kapa uštogljenosti, vraća skupocjeni zaručnički prsten Mr.Perfectu i leti u naručje vatrenog Joea (ili kako se već zove). I opet se svi zgražavaju i čude kako ona takva dama i uspješna žena može biti sa seljačinom koji nema škole ni love, a jedine vještine i vrline su mu to što se dobro ljubi i ima lijepe oči.

Poanta filmova je jasna. Diplome, izgled ni novac nisu bitni kada je u pitanju ljubav. Iduća poanta bi bila, domaće je domaće. Treća, izbjeljujte zube. Naravno da je svaka priča, priča za sebe i da se ne može generalizirati, ali ovi filmovi su prožeti generaliziranjem i stereotipima. Sve u svemu, ljubav na kraju nađe put i baš se potrefi da ljubav dolazi za Božić. Što reći onda onima koji su sami na Božić? Što je s onima kojima Božić još više naglašava onu nesretnu stranu života ? Ništa, nema se puno za reći. To je život, a život nije film. Shit happens! Razvodi, bolesti, svađe i drugoga čemera i jada… Ali sve se događa s razlogom i nešto puno bolje se sprema u budućnosti. Upravo sam ponovila najizlizaniji i mnogima najiritantniji klišej. Morala sam, jer je to jedna velika istina, a ne samo utjeha. Božić je lijep ako su okolnosti u životu lijepe. Onima kojima nisu, Božić itekako može biti gorak podsjetnik na to što nemaju, a žele. Stolovi puni hrane, hrpa pravih prijatelja, podrška obitelji, on ili ona kraj tebe.

Ovakvi filmovi trljaju sol na ranu nesretnima. Zato, treba biti pametniji od toga. Znati da kada se kamere isključe i glumci odu u svoje domove. Moguće je da i kod kuće žive bajku, ali sigurno to nisu ovi od 0-24 sata prpošni ljudi s filma. Sigurno i njima zagore kolači ili mačka sruši bor. Ne bi se zbog toga trebalo osjećati bolje, samo ne dozvoliti da slika savršenih ljubavnih božićnih priča koje se serviraju budu razlog za tugu i osjećaj da su svi oko tebe sretni i imaju sve, a ti ne. Takvi filmovi neka budu tek zabava uz kokice i podsjetnik da je ljubav uvijek tu, u svim oblicima i bez obzira koje je doba godine.

Ljubav nije nigdje nestala ni otišla. Ljubav živi u tebi.

Sretan Božić!

                                                                                                                                            Stela Kolar

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari