Teorija „Ja ću miješati!“ ilitiga o onima što bi pomogli, ali baš i ne bi…

Dugo sam razmišljala kako imenovati logiku onih što bi „rado pomogli, a prstom ne bi mrdnuli“, onih što samoinicijativno nude pomoć svoju, paralelno se nadajući kako će njihova „velikodušna ponuda“ biti odbijena. Promatrajući the supruga u još jednom “Pomogao bih ti, ali mi se baš i ne da” (pred)blagdanskom momentu, došla sam do zaključila kako je najbolji opis te logike – “Ja ću miješati”. I tako nastade teorija „Ja ću miješati“ ilitiga priča o onima što bi pomogli, ali baš i ne bi!

Ako se pitate o čemu ja to pričam, objašnjenje slijedi? Pričam o (svim) supružnicima, braći, sestrama, roditeljima, poslovnim kolegama, prijateljima i poznanicima koji pitaju; “Mogu li ti kako pomoći?” nakon što nas satima, pa čak i danima, promatraju kako se “hrvamo s brdima i dolinama” nadajući se kako će odgovor biti; “Hvala ti na ponudi, ali ne treba. Mogu sam/sama!”. Pričam o onima što uz minimalnu dozu zalaganje u našim očima su “vječno voljni pomoći” zbog čega smo im beskrajno zahvalni, čak i neovisno o tome što nikada nismo doživjeli da nam ti isti uistinu – i pomognu. Pričam o onima u našem okruženju što se vode filozofijom kako je “pristojno ponuditi pomoć” s osmijehom na licu, dok ih oči i držanje tijela odaju. Pričam o onima koji se vode “Ja ću miješati” logikom. A takvih, vjerujem, svi imamo. Da se razumijemo – nisam ni ja ništa bolja. Nitko nije!

Logika je to usađena negdje duboko u nama, osobina karakteristična nama ljudima. Možda smo tu naviku naučili negdje u djetinjstvu, a možda je to i neki nepisani društveni konsenzus kojim nam ispraše mozak – no, ponekad – nudimo pomoć, iako nam baš i nije do nje. Nešto tipa: „Pristojno je pitati, dok realizacija te ponude – nešto je sasvim drugo“. Iako, vjerujte mi, ponekad bi bilo bolje zažmiriti i praviti se lud, nego se veseliti odbijenici – ali otom-potom.

Ako se i dalje dvoumite o čemu pričam – zamislite scenarij: Nakon napornog radnog rada napokon ste gotovi sa svim obvezama te se bacate u horizontalu. Nakon što ste se (napokon) namjestili te pokrenuli epizodu serije koju tjednima čekate, iz spavaće sobe čujete kako vaš supružnik/supružnica/partner/partnerica/majka/otac/sestra/brat lupa s vratima ormara u potrazi za nečim što ni Vi sami niste vidjeli već mjesecima. Usmeno objasniti gdje se taj predmet (možda) nalazi (a možda i ne) je nemoguće, jer ni Vi nemate pojma o pojmu – ostaju Vam dvije solucije:

1) možete se praviti ludi i nadati se kako on/ona neće zatražiti pomoć, odnosno neće pitati znamo li gdje se taj predmet nalazi, te da mu/joj pomognemo u potrazi – logika “Snađi se sam”

ili 2) možete pauzirati seriju, izgubiti “savršenu poziciju u koju ste se napokon namjestili”, iskočiti iz kreveta i samoinicijativno pomoć u potrazi, odnosno možete se voditi logikom – “Jebiga!”

No, budimo realni, ako ne živite u vili od dvadeset katova sa šezdeset i osam prostorija, nego u cca 50-ak kvadrata gdje imate dva (maksimalno tri) ormara tada pretpostavljam kako ste svjesni da će se osoba (prije ili kasnije) samostalno snaći, odnosno kako će u nekom trenutku samoinicijativno locirati traženi predmet. No, neovisno o toj spoznaji – vrag neće dati mira gotovo 99 posto populacije koja će izmisliti treću soluciju, te upitati; “Trebaš li pomoć?”. I gotovo 99 posto populacije će se nadati kako će odgovor biti; “Ne hvala!”. Što reći – zeznut je taj pristojan odgoj uz dozu lijenosti i (pre)brz jezik.

E sada će se netko od Vas pitati zašto nazvati logiku “Ja ću miješati”, a ne tipa “Ne da mi se ništa raditi, ali ću pitati te trebaš li pomoć čisto da kasnije mi ne možeš nabiti na nos da te nisam pitao/pitala, no nadam se kaka ćeš odgovoriti s “Ne” te kako ću narednih sat vremena biti “miran/mirna”!“. Za početak – dužine radi, ali ima i još jedna stvar koju ću sada objasniti i u kojoj vjerujem će se mnogi prepoznati.

Znate li onaj trenutak kada se spremate za kuhanje ručka ili večere (pogotovo kada vam obitelj ili prijatelji dolaze na obrok) te kada imate tonu stvari za obaviti prije same pripreme hrane? Ako živite u kući ili stanu s relativno malenom kuhinjom kao što je moja tada uz pripremu hrane prije samog kuhanja uvijek imate i dodatnog posla. Naime, prije kuhanja treba i posložiti oprano suđe, kao i posložiti prljavo kako bi bilo više mjesta za “manevriranje”. Nakon što suđa više nema u radijusu od dva milimetra oko vas tek tada kreće priprema samog jela. Često prije kuhanja ili pečenja treba i narezati luk, očistiti povrće, pripremiti meso za pečenje itd. i sl. Milijun sitnih stvari! Uz to, tijekom same pripreme za početak kuhanja/pečenja od nikud se stvori još prljavog posuđa kojeg paralelno uz obradu hrane treba negdje presložiti, posložiti, oprati …

Tek kada ste gotovi sa samom pripremom za pečenje ili kuhanje – napokon stavljate posudu na štednjak i ulijevate ulje, dinstate luk i svašta nešto kad odjednom iz dnevnog boravka čujete mili glas svoga ili svoje voljenog/voljene s pitanjem: ”E je l’ trebaš kakvu pomoć?” I dok stojite nad štednjakom minutu ili dvije pitajući se je li pitanje za pomoć upućeno zato što osoba uistinu želi pomoći ili “reda radi”, nakon što imate dilemu stoljeća jer ga/ju želite uključiti u dnevne aktivnosti kako kasnije ne bi bilo da “ništa ne radite zajedno” – s druge strane dodatan par ruku u kuhinji može biti najveća sreća ili najgora noćna mora. I nakon moralne dileme i blagog moždanog udara jer se opterećujete glupostima, okrenete se prema glasu koji ponavlja: “No, ti mogu pomoći ili ne?” i s osmijehom mu/joj odgovarate; “Može. Dođi!”

Nakon minutu, dvije (a ponekad i duže) dok se osoba koja je ponudila pomoć napokon dogega do kuhinje, a vi joj objašnjavate što može učiniti ( tipa baciti ostatke povrća, isprazniti sudoper, iznijeti smeće itd i sl.) jer u kuhinji uvijek ima posla, on ili ona stane kraj vas promatrajući sav taj rusvaj ilitiga “kreativan nered” i kaže; “Ajde ti to, ja ću miješati!” Znači, miješat će! Miješati! Odlično!

I dok promatrate kako kroz sudoper ne otječe voda jer su u njemu gomilaju ljuske luka, kore krumpira, mrkve, paprike i ostalog “kuhaj zdravo!”, on ili ona vidi isključivo posudu s hranom koju treba promiješati jednom svake prijestupne godine! Bez toga nema ručka/večere! Naravno da je miješanje bitno (to nitko ne osporava), ali miješanje je toliko usputno da uz njega u 99% slučajeva osoba stigne i izglancati cijelu kuhinju ili prebrisati prašinu u cijelom stanu. Ali nema veze. Pomoć je pomoć! I tako dok Vama raste temperatura dok gledate njega ili nju kako gleda na sat i ispituje po pedeseti put; “A koliko se dugo ovo mora miješati?” dok vi odčepljujete sudoper, sortirate otpad (jer ste ekološki osviješteni), ispirete prljavo posuđe, odlažete ga u perilicu posuđa – razmišljate o tome kako sljedeći put kada Vas netko pristojno pita; “Trebaš li moju pomoć čisto da mi kasnije ne možeš nabiti na nos da te nisam ni pitao/pitala, uz nadu da ćeš reći ne i da ću narednih pola sata do sat vremena biti miran/mirna!” – postavljate si pitanje hoćete li ga/nju dizati s kauča ili ne… Jer on/ona, ionako,  bi – samo miješao/la!

Martina Raos


Martina Raos

Diplomirana sam novinarka uz kvazi smjer političke komunikacije. Mrzim politiku, ali se svakodnevno informiram o stanju u svijetu. Zaključak: sadomazohist sam! Prije dvije godine odselila sam iz Hrvatske u potrazi za svojim mjestom pod suncem. Trenutno živim u malenom, njemačkom selu u okolici Kölna. Kada kažem maleno, njemačko selo - to je doslovan opis mjesta gdje trenutno boravim. Maleno, njemačko selo veličine hrvatskog Velikog Trojstva. S tim kako je njemačko selo - na steroidima. Udana sam. Ide druga godina braka. Smatram kako je moj suprug najdivnije biće na cijelom svijetu. Zovem ga THE suprug. Imam sestru blizanku, a uz to blizanac sam u horoskopu. Nije najdivnija kombinacija. Hiperaktivna sam i emocionalna, i to na n-tu potenciju. Volim otkrivati nova mjesta, putovati, najviše fotografirati. Često uzmem fotoaparat u ruke i odšećem. Nekamo. Nikamo. The suprug kaže kako ponekad promatram svijet više kroz objektiv nego vlastite oči. Nije istina. Ne volim kuhati, ali volim jesti. Gurman sam. Uživam u čaši bijelog vina - u istarskoj Malvaziji po mogućnosti. Volim pisati. Još više čitati. Najviše sanjariti. Svoja razmišljanja „o vremenu i običajima“ tu i tamo podijelim na vlastitom blogu „Lost in Translation“. Feministica sam. Zalažem se za sva pozitivna prava - reproduktivna, radnička, obrazovna, prava životinja, prava ljudi. Voljela bi vidjeti svijet bez homofobnih, bez seksističkih, rasističkih i ostalih -ističkih ispada. Ili barem osigurati da moja djeca jednoga dana to jednom vide. Djeca moje djece. Idealistični sam racionalist. Ako što takvo postoji.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete