Nela Baričević: Promašili smo…

Promašili smo. Još kako smo promašili brkajući slabost i dušu, snagu i ego. Još kako smo promašili prividnom snagom zaboravljajući da smo snaži, uistinu snažni, samo onoliko koliko smo slabi na oči djeteta koje nas prolazeći okrzne i u treptaj nas oka vrati našemu korijenju. Snažni smo samo onoliko koliko smo na patnju spremni odgovoriti zavedeni trenutkom. Onime što bez promišljanja i bez iščekivanja tuđe potvrde, u srcu jesmo.

I zato najčešće biva da najsnažniji među nama, uistinu najsnažniji među nama, jest onaj na kojega se definirajući slabost upire prstom.

Zapitajte se jutrom kada se iznervirani predstojećim obvezama budete mrko gledali u ogledalo. Zapitajte se jeste li negativom obojena slabost ili duša, jeste li snaga ili ego. Zapitajte se mora li uistinu onaj prijatelj kojemu ste prethodnu noć držali predavanje očvrsnuti ili vi morate razbiti tu svoju obranu, te oklope koje ste nabacali pri svakom, vama upućenom, udarcu.

Shvatite, iskonska slabost nužno i nije negativom obavijena. Iskonska slabost katkada je prvi svjedok iskrenoga suosjećanja, dubokoga saživljenja pojedinca s emotivnim stanjem druge osobe, a rezultira spremnošću na pomoć. Pružanjem drhtave ruke. Očiju punih suza.

Bio je jedan on. On koji mi je rekao da ne živim sve što napišem. Da ne udišem svaku riječ i ne izdišem svako djelo. I znate što? Bio je u pravu. Priznah, a ostah stajati. Ostah čovjek.

Ta jasno da mi svaki udah nije ružičastom obojena nota mirisa prvih vrtnih jagoda. Ta jasno da mi ni svaki izdah nije dušom zavedena pjesma.

Dogodi mi se loš dan. Dogode mi se jako loši dani.
Dogodi mi se loša odluka. Dogode mi se jako, jako loše odluke.

Padam i dižem se. Ne samo dušom. Nekad me i ego povuče na svoj podij pa zaplešemo. Nekad mi je sve bezlično obojeno. Iritantno. Nekad sam sama sebi iritantnija no dan koji se pruža preda mnom. Pa se pokrijem po glavi. Pa se otkrijem i krenem. Jer moram. Iako ne želim.

To su dani ega. Tako pleše. Te korake zna i samo ih kao s trake ponavlja. I nema mi goreg nego kada mi se zaredaju takvi dani. No, dođe trenutak pa ih odbacim. Odbacim sebe takvu i posegnem za vedrijim notama. Ružičastim. Mirisa prvih vrtnih jagoda.

Posegnem jer znam… na lažnim tronovima stoje i lažne duše. Tih je tronova bezbroj. Kupaju se u svojem površinskom obilju, gacaju po plićaku razmećući se svim nijansama zlatnoga. Tih je lažnih duša koje su lišene kaosa u grudima bezbroj.

I odbijam nastaviti niz.
Odbijam biti broj.

Odbijam jer znam… to su one prividne duše, to su ona ega koja jedva čekaju stati u sredinu prvoga reda kako bi svjedočile tuđoj patnji. Koprcanje duša nakrcanih emocijama u životnim brzacima takvima je posebno zadovoljstvo. A ja ne mogu tako. Ne mogu jer ne znam. Iako me povuče, na duge me staze te ceste nemaju. Ne koračam njima. Ja sam od onih kojima iz očiju priča suosjećanje. Iz glasa blagost.

To sam i kada se trudim ukazati na nepravde.
To sam i kada se veselim i kada me boli.

Takva ne mogu pretjerano braniti jer me se ega ne boje. Takva ne mogu glasno zahtijevati jer rika moga grla ne probija zidove. Takva mogu tek pružiti ruku. Tek pomilovati. Tek pustiti suzu uz suzu. Tek darovati osmijeh.

Ipak ako me takvu povrijediš i lažno optužiš ne nadaj se povratku pod krov moga doma. Slabosti sa snagom ne plešu više od jednom ako ih je prvi puta zaboljelo. Duše s egom ne odlaze na plesni podij ako je prvo iskustvo bilo žuljevito.

Patnji se voditelja tih fiktivnih, a pozlaćenih plesnih podija ne svjedoči. Za nju nitko ne zna ni da postoji, pa tako niti oni sami. Patnjom se, kao i ljubavlju, bavi duša. Sve ostalo je trljanje dlanova u pohlepi.

Promašili smo. Promašili smo svaki put kad smo nekoga zbog emotivnosti tjerali na stranu i ocjenjivali kao slabog. Promašili smo svaki put kad smo u egu vidjeli isključivi odraz snage. Promašili smo jer je drhtava, a pružena ruka daleko vjerniji katalizator te iste snage no što će to prividna snaga fiktivno važnoga lica ikada biti.

Promašili smo, jer kao što ranije rekoh, patnjom se, kao i ljubavlju, bavi duša. Sve ostalo je trljanje dlanova u pohlepi.

S ljubavlju,

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete