Stranac

Snijeg je okovao ulice. Padao je gotovo dva dana i nikakve ralice, sol, niti ikakve spravice nisu mogle parirati tom čudu prirode. Iskreno, veselila sam se iako se kolaps desio samo dan prije Božića što je značilo da će mnogi ostati bez poklona, a možda i bez Božićnog ručka. Ljudi svake godine govore da će nagodinu sve obaviti ranije, a onda naprave po starom pa opet govore da će nagodinu ranije. Ja nisam među tim ljudima. Prije dva tjedna kupila sam poklone za voljene, pripremila ukrase, a čak sam spremila i namirnice za ručak. Možda će zvučati perfekcionistički, ali takva sam.

Ništa ne ostavljam za krajnji trenutak. Sve u životu planiram i držim se reda i organizacije. Da, to je to, organizacija – majka svih dobro složenih života.

Ne mogu reći da sam zbog toga nužno presretna, međutim, svakako sam lišena jedne brige ili stresa. Nazovite to kako hoćete i mislite što hoćete, ali to sam ja i ne mijenjam se niti ću ikada. To znači da ću i rođenoj sestri kada mi bude kukala zbog snijega bez ustezanja reći da si je sama kriva i da je ranije trebala misliti na obveze oko Božića. Žalosno je što takvo što uopće nazivamo obvezama, ali one to jesu i uvijek će biti. I nažalost, sve je nekako postalo komercijalno. To nije bit Božića, ali eto, svi smo to prihvatili jer takvo je vrijeme. Vremena se mijenjaju, ljudi se mijenjaju, način života se mijenja.

Kada se sjetim Božića u djetinjstvu razlika je ogromna. Bilo je svega manje (poklona, dekoracija…), ali puno više sreće. Bili smo sretniji mada to ponekad ne želimo priznati. Sada nas je zarobila užurbanost života. Trčimo na sve strane kako bismo zadovoljili upravo komercijalnost. Nije li tako? Pa upravo su se zato stvorile gužve i upravo ću zato najvjerojatnije Božić dočekati sama. Tako je i bilo. Odzvonila je ponoć i da, primila sam nekoliko poziva i poruka mahom čestitki i isprika što se nećemo vidjeti. Naravno da sam bila tužna, ali rezimirajući sve došlo je vrijeme da prihvatim stvari takve kakve su.

Spremala sam se na počinak s tužnim mislima, ali i odlučna da ih čim prije zaboravim, a onda se dogodila čudna stvar. Netko mi je pozvonio na vrata. Razmišljala sam hoću li ih otvoriti. Kroz glavu mi je prošlo stotinu ružnih scenarija, ali ipak je bio Božić i tko god je to bio nije mogao imati zle namjere. Tako sam mislila.

Otključala sam vrata, i premda nesigurno, ipak ih otvorila. U istom je trenutku poput munje ušao mladić od možda svega dvadeset godina, promrzao i blijed. Drhturio je i tren se doimao pogubljeno da bi par sekundi poslije bez ikakva pitanja prišao kaminu i sjeo na pod ispred njega. Protrljao je dlanove tik uz plamen.
– Dobro veče i tebi – rekla sam sarkastično, no mladić se nije ni pomaknuo. – Doro veče – ponovila sam i prišla mu. Tada me tek letimice pogledao i protisnuo „dobro veče“.

Sjela sam u fotelju i zagledala se u njega. Odjednom se okrenuo na stražnjici i osmjehnuo.
– Jesi li sama? – pitao je pa odgovorio: – Da, sama si.

Nervoza i strah u podjednakoj mjeri prošarali su mi tijelom i jedva sam izustila: – Tko si ti i što želiš?
– To nije važno.
– Molim?! – sada sam hrabro istupila. – Kako nije važno? Imaš li običaj tako upadati ljudima u kuće bez ikakva objašnjenja?
– Pa i ne baš.
– Onda molim odgovore. Tko si i što želiš?
– To nije važno – opet je odgovorio isto.
– U redu – ustala sam. – Tada te molim da napustiš moju kuću.

Na moje iznenađenje isti je tren ustao i izašao van. Očekivala sam bilo što osim tog čina. Potrčala sam do prozora i dok sam ga promatrala kako se udaljava i nestaje u bjelini gustoga snijega razmišljala sam samo o jednom pitanju „tko je on?“. Tko je i što je htio? Ponukana znatiželjom brzo sam obukla jaknu i čizmice i pošla za njim.

Dugih deset minuta sam koračala. Hladnoća mi je prodirala do kostiju, a snijeg mi se lijepio za lice i promrzle prste. „Pobogu, što radiš?“, prostrujalo mi je mislima.“Vrati se kući dok se nisi smrzla“. Međutim, koliko god se trudila, gotovo se nisam micala s mjesta. Snježna noć pretvorila se u snježnu oluju i pretvorila me u posve nemoćnu osobu. Klonula sam, a kada sam otvorila oči našla sam se u toplini svog doma. Ležala sam na trosjedu prekrivena dekom, a tik do mene sjedio je starac. Neodoljivo je podsjećao na Djeda Božićnjaka što me je tren nasmijalo.

– Kako smo mlada damo? – pitao me sasvim običnim glasom kao da se ništa nije dogodilo i kao da me poznaje.
– Dobro sam – odgovorila sam i odmah prešla na stvar. – Tko ste vi? I…
– Ja sam Pomoć u nevolji – ubacio mi se u riječ.
– Kako, molim? – zinula sam zatečeno.
– Ja sam Pomoć u nevolji – ponovio je te nastavio: – Tu sam kada me netko poput tebe treba.
– Netko poput mene? – opet sam zinula. Ne znam zašto, ali imala sam osjećaj da me uistinu pozna, ali i ne samo mene, nego i mladića koji mi je upao u kuću.
– Razmišljaš o mladiću – rekao je pročitavši mi misli.

Ali… kako je znao za mladića? I na to pitanje je ubrzo odgovorio.
– Dugo poznajem Stranca – ovlaš se osmjehnuo. – Zapravo mogu reći da i surađujemo. On obavi dio svog posla, a onda, ako ustreba, ja preuzmem.
– O čemu vi govorite? – promeškoljila sam se. Koliko god je bilo čudno s mladićem, još je čudnije bilo sa starcem. – Kakav Stranac? Što se događa?
– Pa vidiš, Stranac je utjelovljenje tebe i da, ne zove se uvijek Stranac i nije samo tvoje utjelovljenje. Nekada je Ljubomora, Zavist, Mržnja… Eh, moram priznati da mu nije lako.

Nakon tih riječi protrljala sam oči u nadi da ću se probuditi. Ništa mi nije bilo jasno i počela sam se ljutiti.
– Ovako ćemo… – iznervirana, preuzela sam glavnu riječ. – Sada ćete mi objasniti što se događa ili ću vas istjerati. Slutim da ste mi spasili život i zahvalna sam vam na tome, ali uistinu je vrijeme da mi objasnite.
– O, pa postali smo ljutiti – grleno se nasmijao. – I još k tomu prijetimo. Želiš li zbilja da kao i Stranac bez ikakvog odgovora odem?
– Ne, ali nije u redu to što činite. Ne možete tek tako upadati ljudima u živote i odgovarati u zagonetkama.
– To si u pravu. Ali mi ne upadamo tek tako ljudima u živote. Dođemo kada nas sami pozovu, kada smo im potrebni. Vidiš dijete, ti si Stranac sebi i svim drugima oko sebe. Predugo lutaš kroz život i došao je čas kada si u dubini srca postala svjesna što činiš i pozvala nas da tu spoznaju iz srca prenesemo u stvarnost. Razmisli o mladiću… Pokucao je na tvoja vrata, bez riječi ušao, pomalo se bahato ponašao, recimo, kao da je u svemu savršen, bez pitanja se smjestio gdje mu paše, odgovarao u „zagonetkama“, a onda na kraju otišao ostavivši te u nevjerici i s puno pitanja na koja nikako ne možeš pronaći odgovore.

Ostala sam zatečena. Pokušala sam u glavi posložiti riječi koje je rekao, ali nisam uspijevala. I dalje sam bila posve zbunjena.
– Razumiješ? – nastavio je. – Ti si savršena i sve najbolje znaš. Perfekcionist si. Sve mora biti u savršenom redu. Tebe ne može uloviti gužva jer sve obaviš na vrijeme. Ali povrh svega, nisi spremna pomoći nego radije očitavaš bukvice, jer eto, tko im je kriv kada nisu kao ti. Nisi li sestri jučer rekla nešto slično? A što ako ona ne može biti „perfektna“ kao ti? Što ako je primorana sve učiniti u zadnji čas? Ti imaš dovoljno vremena da se organiziraš, ali ne i ona. I na kraju, tko je tu zapravo sretniji? Ti koja si sve obavila na vrijeme ili ona koja je upala u gužvu? – ustao je i lago mi se nasmiješio. – Žao mi je što ti moram reći, ali tvoja te perfekcija dovela do samoće. Sama si. Usamljena. Sestra nije stigla do tebe, nije imala vremena i čak je do ponoći spremala kuću, kolače… ali ti, ti si imala vremena na pretek, a odlučila ga provesti u samoći. Nisi li mogla otići do sestre? Osim što bi joj pomogla, ne bi bila sama.

Pošao je prema vratima. Skočila sam na noge i potrčala za njim. Rukama sam obrisala uplakane oči i pitala: – Mogu li to promijeniti? Nisam znala… nisam shvaćala.

Nasmiješio se. – Naravno. Sutra je Božić i možda više ne stigneš pomoći, ali zato možeš promijeniti idući. Nemoj biti Stranac. Pusti ljude u svoj život i budi dijelom njihovih života. Naravno i da možeš opet sve na vrijeme učiniti, ali i promijeniti slobodno vrijeme.

Zatvorivši vrata za starcem spustila sam se na pod i prepustila suzama. Plakala sam dugo, dugo… do trenutka kada više nisam bila sigurna je li sve bilo stvarno ili nešto što mi se tek odvilo u mislima. Ali svejedno, spoznala sam istinu o sebi, o svom „savršenstvu“ i odlučila se promijeniti…

Još stignem sve promijeniti, a prva postaja mi je sestrina kuća. Nadam se da još nije pripremila Božićni ručak jer ja ga želim pripremiti…

Božana Ćosić

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete