Medu moj i šećeru…

Da me upitaju da te stavim na papir, napišem pjesmu o tebi ili te pretočim u rečenice pročitali bi slova iz kojih med curi. Uz bojazan da svijetu neću pokazati tko si, tražila bih najljepše riječi ispisane zlatnim vezenim slovima. Možda ni tad ne bi dočarala ljepotu tvog postojanja. Ili je ona dočarana samom tvojom pojavom kad biserno bijelim osmijehom ukrasiš lice?

Eh ti linijo svih  mojih kolodvora, čekam te još uvijek na klupici ispod sata. Gdje vrijeme curi kao ludo, a opet mi se čini da sve stoji. Zaleđeno i nepomično oko mene dok te iščekujem.

Osmijeh što se izvuče i pojavi na poznato pucketanje. To pucketaju tvoji prsti da me prenu iz misli,  vrate u stvarnost. Da me odvučeš iz komore nostalgije i zagrliš  uživo. Toliko jako da mi u porama ostaje miris tvoje kože. Ne slutiš koliko ga volim. Ne možeš ni naslutiti.

Da me upitaju otkud ja tebi i ti meni? Otkud Sunce Zemlji? Otkud zvijezda da krase nebo? Otkud svjetlosti da udahne novu nadu svakim jutrom?

A zašto da me to pitaju? Što da im kažem, kad i sama tražim koje to dobro djelo učinih pa te dobih? Ili je zapisano u zvijezdama da ćeš pratiti moj korak u stopu, nakon što sam buntovno i odlučno gazila sama?
S tobom ne rastem nego iznova počinjem. Jer ti si moj svjedok, a ne sudac. Moja sloboda u okovima. Rado sam na njih pristala. Jedva čekala da si omčom zategnem vrat i nigdje ne idem.

I nebo i mora u dvije zjenice. I besmisao i logika.

I oni prošli i oni budući životi u kojima ću te tražiti. Ako sam te pronašla u ovom i u idućem ću. Zaklopljenih očiju ti se prepustim i putujem kroz sva vremena u kojima sam te besciljno tražila. Tumarala i lutala dok nisam ugledala svjetlost koja je udahnula volju u moje biće. Jer mi diraš dušu, a da ruku ne pomakneš. Osjetim. I liječiš me i razboliš u jednom potezu.

Dođi. Pokazat ću ti Disneyland što stvoriš u sekundi. Pokazat ću ti dijete koje te pretvara u najljepšu bajku. Pokazat ću ti ženu koja te želi svim bićem. Postojanjem. Stanicama i atomima. Pokazat ću ti koliku prašinu podigne samo jedan tvoj korak, dok se lica u meni miješaju i žele što prije doći do tebe.  Neodlučnost i strah ti nikad nisu priličili, ni kutevi u kojima skriven čekaš opravdanja. Nisam imala ni povjetarca u leđima kad si bez pitanja i dozvole provirio u kutke mog života, no ubacio si mi obje noge u oluju. Sad ispred sebe ne vidim niti jednu ogradu koju ne mogu preskočiti. Moj si dežurni vojnik što pomno čuva dodir od zaborava.

Jer ti si moj i ja sam tvoja. Vjernost i ljubav u krilu neizvjesnosti. Sigurnost u nesigurnom svijetu. Oslonac i onda kad pomisliš da ga nemaš. Iznenađenje koje me obraduje svaki put kad te vidim. Dobro znan poklon. I ne bunim se.  Ne smeta mi vlastita zbunjenost jer me podsjetiš da mi ne mora sve biti kristalno jasno u svakom trenutku. Niti je bitno išta osim onoga što me čini sretnom. Dok dišem. Dok prisutno i svjesno postojim, dovoljan je tvoj zagrljaj. Zovem ga od milja „luka spasa.“

Dođi da te zagrlim plaštem tišine. Da pričamo satima bez ijedne progovorene riječi. Da nam oči pričaju pogledom, a usne se razvuku u širok osmijeh.

Dodirom mi sklapaš oči i provodiš kroz putovanje postanka. Od Grčkih Bogova, Egipatskih faraona, Rimskih ratnika, podjela, ratova i mirenja, najljepša si priča ikad ispričana.

Dođi da trajemo. U beskonačnosti, mada nam je vrijeme manje podređeno.

Jer nisi mi puno. Ni malo.

Taman si. Taman da te pratim i zatvorenih očiju.

Monika Pavlović


Monika Pavlović

Ja sam Monika. Jednostavnost života ukrašavam šarenilom kojim je obojan. Kao prava Vaga, uživam u pravednosti i borim se za nju, kad god je prepoznam. Volim suncokrete, boje i ljude koji čvrsto vjeruju u svoje snove Izluđuje me vlastita konfuzija, nametnuti stavovi i ljudski kukavičluk. Nadam se da ćete uživati u tekstovima koje pišem, kojima predstavljam vlastita razmišljanja i vodim svoju borbu s vjetrenjačama života.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete