Dijete noći (IX dio)

Noć je neuobičajeno puna svjetla. Svaka zvijezda sja svom svojom snagom, a Mjesec je pun. Sjedim na vrhu proplanka i gledam ju, dok me obasjava svojim nebeskim zrakama. Miran sam, spokojan i sretan. Ne mogu opisati zašto. Jednostavno jesam. Osmjeh mi titra na kutu usana dok Ju gledam. Jučer sam svijetlio, ali nije to razlog. Zaista, moje su ruke postale sjaj, isti onaj koji me sada obasjava ali mnogo puta snažniji. Donio sam svjetlo u jedan mali, mračni kutak. To nije sve. Znam da nisam zbog toga stvoren, da je ovo tek prvi korak. Znam da me čekaju puno veće stvari, no ne brinem se zbog toga. Noćas uzimam odmor od svijeta i uživam u predivnoj proljetnoj noći.

Mjesec na nekoliko trenutaka bljesne toliko snažno da sam morao odvratiti pogled. Zraka svjetla spojila je Mjesec i brdo na kojem sjedim. Uskoro je iščezla, a  njega više nije bilo na nebu. Spustila se, prvi put otkako me stvorila ponovno hoda zemljom. Ovoga se puta nije skrivala, nije bilo ni tračka magle. Samo ja, Ona i vedro nebo. Odjevena u bijelu haljinu koja leprša na noćnom lahoru stajala je ispred mene i smiješila se. Bistre plave oči sjale su svjetlom tisuća zvijezda s kojima je svake noći dijelila nebo dok joj gusta, ravna, potpuno bijela kosa sezala do bokova. Prišla mi je pružila ruku. Prihvatio sam ju i ustao. Bez riječi me zagrlila kako to samo majka može. Pustila me i ponovno primila za ruku, ne spuštajući pogled s mene.

„Sinoć sam svijetlio.“ – izgovorio sam sasvim tiho.

„Zaista, jesi.“ – nasmiješila mi se. Glas joj je bio drugačiji. Topliji, ljudski.

„Znaš i sam da je to tek početak. Prva stepenica.“

„Zašto si sišla? I sama znaš da nije pametno da hodaš ovim svijetom.“ – malo jače sam joj stisnuo ruku. Bila je hladna i vlažna poput noći.

„Jer me ti trebaš.“ – oči joj zasjaše malo jače.

„Svejedno, nije sigurno.“ – spuštam pogled.

„To je najmanje važno. U glavi ti se roje pitanja na koja nitko osim mene ne može odgovoriti. Zato sam morala doći.“- vodi me na vrh proplanka gdje zajedno sjedamo u mekanu travu – „I zato, daj da sada čujem. Što ti to ne da mira?“

„Ona svjetlost, ono ljubičasto i plavo, što se jedva vidjelo duboko u smokvi, što je to zapravo bilo“ – pogledam ju ravno u oči koje se na tren zamute. Duboko je udahnula, zadržala dah i sasvim polagano izdahnula.

Smokva zapravo nikada nije postojala. Fizički, drvo nikada nije bilo na vrhu ovog proplanka. Bila je to samo jako dobra iluzija – nešto što je trebalo sakriti unutrašnjost, tu svjetlost koja je iz dana u dan propadala i gasila se. Bio je to svojevrstan nadgrobni spomenik jednom davno palom borcu. Napravio si ga je sam kako bi sakrio od svih ono što je ostalo od njega. Možda je samo želio naći svoj mir, izolirati se od svega što ga je okruživalo i konačno biti sam.

„To neobično svjetlo koje to zapravo i nije, nije ništa drugo doli ostaci duše nekoga tko je bio poput tebe.“ – dugim tankim prstima igrala se jednim uvojkom moje kovrčave kose.

„Poput mene? Kako to misliš? Jesi li i njega stvorila?“

„Ne, on nije bio moje djelo. On je došao iz daleka, u vrijeme dok su ovdje još vladali ljudi.“ – podigla je pogled prema nebu kao da se prisjeća nekih davnih vremena.

„Ljudi? Misliš li na one koji su živjeli u tvrđavi?“

„Da, to su bili oni, a on je došao u njihovo vrijeme. Zapravo, upoznao si ga. Odjek njegovih koraka vodio te kroz tvrđavu i pokazao što je ostalo za ljudima. Rekao ti je i što ih je porazilo, ali tada to još nisi mogao shvatiti.“ – nasmiješila se. Tužno. Kao da žali za nečime.

„On? Bradati starac? Kako je mogao biti i tu kao svjetlost i tamo kao sjena?“ – zbunjen sam, ne razumiješ što mi govori.

„Nije bio i tu i tamo. Ovo ovdje – ovo je sve što je od njega ostalo. Njegova duša ako to hoćeš tako zvati. Njegova bit. Ono što te dočekalo u zidinama bilo je samo sjećanje. Nešto što je istrgnuto iz njegovog uma u trenucima najveće patnje, najgore borbe koju je svijet vidio. Ono u zidinama je njegov krik očaja koji preklinje da se masakr koji se tamo odvijao više nikada ne ponovi. I zato tamo živi kao sjena – tek blijeda kopija onoga što je bio.“  – u kutu oka joj se skuplja suza. Odbija pasti, ali vidim ju sasvim jasno.

Donekle razumijem, molim ju da nastavi. Što je to porazilo ljude? Protiv čega su se borili?

„Protiv sebe samih.“ – to je bilo se što je rekla. Zatim je zašutjela i dugo nije ništa progovorila.

Ljudi koji su izgradili svoje kraljevstvo vjerovali su da samo čista i nevina duša može živjeti u njemu. Neokaljana i potpuno bijela. Međutim, ni jedna duša na ovome svijetu nije takva. Svi nosimo nešto mračno u sebi. Svi smo mi donekle sebični i egoisti. Svako živo biće traži neku korist i nešto od čega će imati svrhu. Svatko želi preživjeti, a preživljavanje je uvijek okrutno. Kako bi omogućili život kakav su htjeli, ljudi su pronašli način da odvoje tu mračnu stranu. Našli su način da prepolove dušu na čistu bjelinu i ono što nije tako lijepo. Tu su mračnu stranu odvojili kao sjene, kao ono što postoji u mračnim dijelovima šume i ne vidi danjeg svjetla. Međutim, razdvojena duša uvijek žudi za svojom drugom polovicom. Ovako slomljena, ranjena je i nikada ne može biti ono što bi bila da je ostala cijela. Zato su sjene uzvratile udarac. Nisu tražile osvetu. Tražile su samo ono što im pripada – da ponovno budu cijele.

Pokušale su nasilno ući u gradove koje su pročišćeni ljudi, kako su se sami nazvali izgradili, ali oni ih nisu puštali unutra. Podizali su barijere, zidove i razne druge obrane koje su im samo radile štetu. Sjene su svakoga puta sve jače nadirale i kada se činilo da će konačno probiti zidine i doći po ono što je njihovo na ovome se istome brdu pojavio čarobnjak. Nitko ne zna odakle je došao i što je ovdje tražio, ali mada je vidio da su gradovi na izmaku snaga i da ih samo trenuci dijele od probijanja obrane odlučio je pomoći. Tada nije znao protiv koga se bore, nije znao ni povijest sukoba. Sve što je vidio bili su ljudi koji su napadnuti i kojima je potrebna pomoć.

Svojom je magijom otjerao sjene, no one su se uskoro vratile. Iznenađene uplitanjem čarobnjaka odustale su od prvotnog napada ali vratile su se snažnije i spremne. Čarobnjak je do tada shvatio što su ljudi učinili, istoga trena kada je postao svjestan njihovih rascijepljenih duša znao je da to što su uradili nije dobro, nije prirodno i neće dobro završiti. Međutim, već im je obećao pomoć, a on je svoja obećanja uvijek održao. I tako je stao uz bok onih za koje je već znao da će izgubiti bitku. Pokušao je pomiriti zaraćene strane, objasniti da duša može postojati samo ako je cijela, da sjene nisu neprijatelji, nego dio njih samih, ali sve je bilo uzalud. Bitka koja je uslijedila nije ni dobivena ni izgubljena. U njoj su stradali svi koji su se našli na bojnom polju, jer su se svi borili protiv nečega protiv čega se ne možeš boriti. Čarobnjak je bio jedini koji je to vidio, jedini koji je mogao pojmiti što se stvarno događa. Ljudi su prokleli sami sebe i ta ih je kletva uništila. Međutim, osim njih uništila je još nešto. Slomila je čarobnjakovo srce. Borba između dviju polovica iste duše za njega je bila pogubna. Bol koju je osjetio ga je uništila i onaj tračak svjetla je sve što je ostalo od njegove duše. Bol koju njegovo srce nije moglo pojmiti zapečaćena je u zidove tvrđave i ostala je tamo vjekovima kao sjećanje, kao upozorenje da se ovo više ne smije ponoviti.

„Ti si spasio njegovu dušu. Osjetio si njegovu bol i očaj, uspio ju zaliječiti. Konačno si mu donio mir.“ – suza je konačno pala iz oka, ravno na moj dlan. Bila je hladna i ljepljiva.

„Što dalje? Što mi je sljedeće činiti?“ – ozbiljan sam. Ne shvaćam još sve u potpunosti, čekam da se informacije slegnu, ali moram znati kuda dalje.

„Što dalje? Možda je bolje pitanje kuda dalje. U oluju. Ravno u središte problema. Ne mogu ti reći što će te tamo snaći jer ni sama ne znam što se tamo skriva – ne vidim dalje od obzora ciklone. Međutim, i ti i ja znamo da je to tvoja velika misija: uhvatiti se s Olujom u koštac, raspršiti ju. Jer ako dođe do Šume, ništa od nje neće ostati. Možda je još uvijek rano, ali ona se približava. Znam da to osjetiš. Od kada si dotaknuo čarobnjakovu dušu za tebe ništa više nije isto.“

U pravu je. Osjećam se drugačije, vidim svijet drugim očima. Možda se konačno dogodilo ono što je sova rekla. Nisam mogao vidjeti oluju jer nikada prije nisam vidio zlo. Sada, nakon što sam dotaknuo samu bit čarobnjakove duše – i dobro i zlo koje se unutra skriva, možda se sada nešto promijenilo.

Poljubila me u obraz, dugo i s puno osjećaja. Pritom se još nekoliko suza zakotrljalo n iz njen obraz zaustavljajući se na mom. Opet blještava svjetlost. I Mjesec koji je ponovno na nebu. Kosa mi se vijori na vjetru, a pogled pretražuje daljinu. Sova ponovno dolazi. Pružam ruku u  zrak da ima na što sletjeti Moramo ponovno razgovarati. Ovoga će puta ona slušati. I napraviti ono što joj kažem.

Alen Bjelopetrović


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete