ŽANR: drama/horor/triler
REŽIJA: Darren Aronofsky
SCENARIO: Darren Aronofsky
ULOGE: Jennifer Lawrence, Javier Bardem, Ed Harris, Michelle Pfeiffer, Kristen Wiig
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 121 minut
OCJENA:

Novi film Darrena Aronofskog, majka! je vjerovatno jedan od najbizarnijih filmova godine, ali i film kakav se veliki filmski studiji rijetko osmjele pustiti na tržište jer tu nema velike zarade s obzirom da se radi o nečemu za uski krug gledatelja. Generalno gledajući, filmovi Aronofskog nisu za svakoga. Hvaljeni Hrvač je jedan od rijetkih koji je komercijalni od drugih, tu spadaju i Crni labud kao i Noa. majka! se može strpati u isti koš s njegovim filmovima s početka karijere, oni koji djeluju poput lucidnih snova, Pi i Rekvijem za snove.

Iako je reklamiran kao horor i psihološki triler, te je čak poređen sa radovima Romana Polanskog kao što su Rosemaryina beba i Odvratnost, kao i hororima Briana de Palme, majka! je puno više od toga. Mada, utjecaj Polanskog i de Palme je vidljiv u građenju atmosfere s početka filma.

Da li je ovo horor i psihološki triler? Teško je ovaj film svrstati u neki žanr, mješavina je to psihološkog trilera i horora, s elementima religije i invazije doma, a opet nije ništa od toga. Da, ima gnjusnih i odvratnih scena od kojih će većina okrenuti glavu, ali teško da ga se može radi toga strpati u horore. Ipak, jasno je zašto je reklamiran kao horor. Čisto da bi privukao ljude u kina, s obzirom na bizarnost filma i tu je greška od strane studija. Oni koji su očekivali horor i triler poput Crnog labuda, duboko su se razočarali onim viđenim. Oni drugi, ljubitelji bizarnog uma Aronofskog, ali i toga da morate malo uposliti vijuge i odati počast autoru na njegovoj vještini pričanja jedne alegorije, su iz kina izašli prezadovoljni. Samim tim, film je dobio podijeljene ocjene.

O alegoriji i simbolizmu koji se kriju u ovom filmu bi se mogli pisati eseji, a opet je sve tako jednostavno i predstavljeno. Nije ništa pretjerano skriveno, samo treba imati debele živce i dobro raspoloženje za Aronofskog. Ono što je zanimljivo kod ovog filma jeste što vas tjera da razmišljate i to je ono što je Aronofsky zaista želio da postigne. Da se zapitate. Da li o globalnom zagrijavanju i silovanje Majke Zemlje ili o Bogu i konceptu dualizma koji se nalazi u njemu, na vama je. Film jednako dobro barata s obje teze.

Mogli bi reći da je podijeljen u dva poglavlja ili ako ćemo se već držati tog religioznog viđenja filma, podijeljen je na Stari i neki Novi zavjet. Stari počinje rođenjem svijeta, koji se rađa iz edenske jabuke, a onda imamo majku i Njega, koji žive u usamljenom kutku svog svemira, u Njegovoj rodnoj kući. On je poznati pjesnik, koji trenutno ima blokadu. Ona je umjetnica koja radi na obnovi kuće. Odjednom se u njihovom životu pojavljuje stranac, a vrlo brzo i njegova žena, potom i njihova dva sina. Već samom pojavom stranca na njihovim vratima, počinje se stvarati ta tenzija, napeta atmosfera svojstvena filmovima Polanskog i majka počinje da sumnja u sve. I dok ona polako ludi od novih, čudnih ljudi u njihovim životima, On uživa u njihovoj pažnji, čak i previše. Stari zavjet ili prva polovina filma se završava potopom, ne baš biblijskih razmjera, ali dovoljno simboličnim.

Druga polovina filma je već priča za sebe i tu Aronofsky ubacuje naglo u četvrtu brzinu pokazujući svu svoju bizarnu genijalnost. Ta polovina još više djeluje na neki lucidni san, što je još jasnije u posljednjih trideset minuta filma, koji su možda i najbizarniji u nekom filmu iza kojeg stoji jači filmski studio. Većina gledatelja, koji se do tada nisu pitali šta su upravo gledali, nakon tih pola sata će se upitati, a odgovor je vrlo jasan.

Lawrence je ta koja zaista dominira filmom i nadam se da će dobiti nominaciju za zlatnog kipića, mada joj i Bardem uspješno parira. Ukoliko odgledate film do kraja i pogledate ga s razumjevanjem, vjerujem da ćete se dobro zamisliti nad svim porukama i simbolima skrivenima u njemu. Upetljao je tu Aronofsky svega, od kršćanstva, judeizma do hinduizma, ali nije to samo neki religiozni simbolizam. Tu je i taj, nazovimo ga druidski simbolizam boginje Gaje. I kako i započe, tako i završi. Sa smrću i rađanjem. Vječitim ciklusom života. Svako drugo tumačenje na ovim stranicama bi bilo otrkivanje previše stvari i umanjilo bi ljepotu gledanja, ovog zaista jakog filma uprkos njegovom lošem marketingu.

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari