Loviš me mrežom svoje daljine,
zoveš me imenom, osmijehom,
trgaš me stvarnosti, ja padam,
kročim ka neizvjesnosti.
Što me tjera da te slijedim?
Možda tek pomisao na tebe?
Što mi razum u trenu ispreplete?
Što me pretvara u tvoju sjenu?
Slijedim te bez riječi,
bezumno idem za tobom,
a ti, kradeš mi dah, zaustavljaš srce,
odnosiš me u nepovrat.
Znam…
Ali svejedno ne posustajem,
tvoja sam dok me ima,
dok mi ne ukradeš i san,
dok ne prihvatim istinu,
da si moja snovolovka
i ništa više.

Božana Ćosić

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari