trenutak, život

Jedna sam od onih ljudi koji vjeruju da se sve dešava s nekim razlogom…. Svaka životna situacija, svaka osoba koju sretnemo, sve nas to vodi do nečega. Često to ne shvaćam u trenucima kad mi se određene stvari dešavaju, ali poslije kad se okrenem i razmislim o nekim životnim situacijama, shvatim da je sve povezano i da me je svaka životna odluka vodila točno do tog određenog trenutka, određene osobe. I iz svake situacije uvijek naučim neku novu životnu lekciju….

Nedavno sam naučila možda najbitniju lekciju u životu. I koštala me puno, jako puno.
Platila sam ju morem suza i neopisivom tugom. Platila sam ju svojim srcem!

Teško je opisati taj trenutak kad ti se srce slomi… Nema tih riječi koje bi opisale trenutak u kojem te obuzme ta nezamisliva bol koja se ukorijeni duboko u tebi, zavuče ti se pod kosti i okrene ti utrobu. U jednom trenutku gotovo možeš čuti svoje srce kako se lomi, komadić po komadić, i znaš da više nikada neće biti isto. Više nikada neće kucati na isti način, zauvijek će ostati te male pukotine koje će s vremena na vrijeme raspršiti bol duž cijelog tvojeg bića, i to u trenucima kad se najmanje nadaš.

Mislim da se velika većina nas pita kako je to kad upoznaš svoju srodnu dušu? Kako znaš da je to TO? Odgovor je jednostavan, a opet velikoj većini nas neshvatljiv – jednostavno znaš!

Osjetiš to svakim i najmanjim dijelom svoga bića, osjetiš to u dubini svoje duše, u samoj srži svojeg postojanja. Osjetiš to i znaš da si u tom trenutku najebao! Jer srodnu dušu, onu pravu i istinsku, upoznaš samo jednom u životu, i ako propustiš tu priliku, znaš da ti takvo što život nikad više neće pružiti. Ne na taj način! Ne tako duboko i istinski! I nije bitno da li imaš 25, 18 ili 60! Srodnu dušu sretneš neovisno o svojoj dobi ili životnoj situaciji. Pojavi se niotkuda kada se najmanje nadaš, oduzme ti dah i preokrene ti cijeli život. Odjednom cijeli tvoj život ima smisla, svaka suza, svaka bol, i svaka kriva osoba imaju smisla, jer sve baš sve te je vodilo do to tog trenutka.

Barem je meni tako bilo. Pojavio se u mom životu u trenutku kad mu se uopće nisam nadala niti ga priželjkivala. Pojavio se u trenutku kad sam već digla ruke od ljubavi i u sekundi je uzburkao cijeli moj svijet. Započelo je burno i prekrasno, sa svom silom emocija za koje nisam ni znala da postoje u meni, i nastavilo se smireno i ugodno. Smireno onako kakvo ti srce bude samo kada zna da je na sigurnome, da je doma, a taj dom je u tuđemu zagrljaju.

Imala sam sve. Prošle godine u ovo doba sam imala sve. Imala sam sasvim pristojan posao, krov nad glavom, pun frižider i ono najvažnije – osobu koja me voli i koju ja volim… Bila sam sretna. Onako istinski i smireno sretna. Ali nisam to cijenila, barem ne u potpunosti. Jer da sam istinski cijenila taj trenutak koji mi je život pružio, ne bih ganjala ono materijalno… Ne bih ganjala novce i nepoznatu zemlju, navodne bolje prilike i poslove. Da sam samo na sekundu zastala i shvatila da u tom trenutku imam sve što mi u životu treba, sudbina ne bi uplela svoje ruke i lupila mi šamar. Onaj pravi odgojni koji će me naučiti stvarnoj životnoj lekciji!

I evo me sada, ni tri mjeseca nakon što sam osjetila vlastito srce kako se lomi, napokon sam naučila lekciju! Lekciju koju neki nikada u životu ne nauče, a koja je mene koštala najveće sreće koju sam u životu iskusila – u životu ne trebamo ganjati materijalno, ne trebamo ganjati bolje poslove i veću plaću, ne trebamo ganjati obećane zemlje u kojima je život navodno bolji i jednostavniji! Ne, ne trebamo ganjati materijalno, nego trebamo biti zahvalni na trenutku koji imamo! Jer onoga trenutka kad se budemo opraštali s ovim svijetom, nećemo žaliti za boljim poslom, većom plaćom ili za tim što nismo imali stan u centru i vikendicu na moru!

Žalit ćemo za ljudima koje smo propustili jer smo bili previše zadubljeni u svoju potragu za materijalnim ostvarenjem, žalit ćemo za propuštenim zagrljajima i neizgovorenim “volim te”! Žalit ćemo za tuđim osmjehom i dodirom i što nismo malo više bili prisutni za ljude koji su nas voljeli i koje smo mi voljeli. Jer što ti vrijede svi novci ovoga svijeta, i tamo neka kuća ili bilo koji super cool posao ako u životu nisi iskusio što uistinu znači biti voljen i što znači voljeti nekoga? Što ti znače sve materijalne stvari ako uz sebe nisi imao osobu koja je natjerala tvoje srce da kuca jače? – Ne znače ništa, apsolutno ništa!

Jednom mi je jedna jako draga osoba rekla sljedeće: “Život treba nekada (a možda i često) biti puno jednostavniji… ne treba utući sate i sate razmišljajući o akcijama i postupcima, bojati se svega i sve izbjegavati, nego bi ga nekad trebalo i živjeti”! I tek sad shvaćam istinsko značenje ovih riječi. Život stvarno treba jednostavno živjeti – upravo u tom trenutku u kojem se nalazimo. Trebamo biti zahvalni na tim malim stvarima koje nam život pruža. Jer ako nas zdravlje služi, ako imamo krov nad glavom, ako nismo gladni i ako uz sve to pored sebe imamo nekoga čijem se zagrljaju možemo radovati, što nam zapravo više treba?! Ja mislim da nam ne treba više ništa! Jer u tom trenutku imamo baš sve!

Svi skupa trebamo naučiti više cijeniti život i sve ono što nam taj život pruža, jer u suprotnome, život će nam dati jebenu lekciju i oduzeti nam upravo ono najvrjednije što smo imali, ali u tom trenutku nismo na tome bili zahvalni!

Trebalo mi je 25 godina i gubitak srodne duše da bih naučila cijeniti život i dane mi trenutke! Ali sada cijenim svaku sekundu svoga postojanja, svaku prolivenu suzu, svaki osmjeh, svaki trenutak kad mi je srce jače zakucalo i svaku bol koju sam osjetila. Jer svi ti trenuci su me izgradili kao osobu i naučili su me nekim važnim životnim lekcijama! Puno toga sam putem izgubila, ali puno toga sam i dobila.

U ovome trenutku sam najviše zahvalna na svojim radnim kolegama – to su ljudi koji me iz dana u dan uče pravim i istinskim vrijednostima života. Ljudi koji su drugačiji, koji na život gledaju s nekom dubinom i toplinom. Ljudi koji u svima i svemu vide ono najbolje i kojima je ljubav jedini smisao postojanja. Prekrasni ljudi koji mi svojim životnim pričama i savjetima pomažu da sastavim sebe i svoje srce. I ne dopuštaju mi da se prestanem nadati…

Imam 25 godina i učim pravi smisao ovog života! Platila sam tu lekciju jako skupo, ali mi je drago da sam ju naučila! Znam da moja srodna duša živi i diše tamo negdje, kilometrima daleko od mene, i možda će nam se putevi opet sresti nekada u životu, a možda i neće… Ali znam da sam imala taj trenutak kad sam voljela iz dubine svoje duše i kad sam bila voljena svim srcem. Izgubila sam taj trenutak jer ga nisam znala cijeniti!

Molim vas, preklinjem vas, ne ponavljajte moje greške!

Lucia Grmovšek

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari