Teatar ispraznosti…

Kako nisam imala bolje ideje kako provesti jedan običan utorak u Gradu Zvanom Čežnja, moje su me žute cipele odvele u šetnju kvartom. Grad je bio pomalo siv, sa sunčanim epizodama, što njegove stanovnike nije spriječilo u ocrtavanju slike njegovih ulica. Drvena klupa na koju sam sjela bila je pomalo hladna, no, svejedno, zaželjela sam se čitanja usred gradske vreve.

Kraj mene su prolazili različiti likovi, podsjećajući me na one slične njima, koje poznajem. Zbog toga, u ovo se čudno poslijepodne, šetnja šarenih karaktera činila kao poprilično loša predstava, zbog koje sam nakratko prekinula čitanje. Udobno sam se smjestila na klupi i samo promatrala. Zajedno sa slikama ispred mene, izmjenjivala su se sjećanja.

Ona je djevojka duge, smeđe kose, zagasito smeđih očiju, vitka, izazivačica pažnje pod suncem i svjetlima velegrada. Radi dobro plaćen posao, na kreativno kreiranoj poziciji čiju svrhu nitko ne shvaća. Njezini je kolege obožavaju, a svaka se kardinalna greška smatra tek simpatičnim kiksom jer zbog njezinog osmijeha i tijela pješčanog sata najveće svjetske nedaće bivaju riješene. Nije važno što je prije nekoliko dana izjavila: „Ajme, curke, znate, moj dečko je izmislio novi pojam – zubato sunce!“ Nije važno ni što spomenuti pojam postoji još od Velikog Praska.

On je uspješan momak čija bi pojava, kada bih se o njoj raspisala, u savršeno krojenom odijelu srebrnkaste boje na tijelu maslinaste puti, zapalila papir. Omiljen u društvu i nezaobilazan na svim društveno važnim događanjima u današnjem, složit ćete se, vrlo skromnom društvu, oličenje je Adonisa. On ne zna tko je bio Adonis i smatra da vožnja nikako nije pojava koju bi žene trebale poznavati, no dovoljno je zgodan i markantan da mu takvo što bude oprošteno.

Ona je žena čijeg je života okosnica visoka moda, kavijar, markirani parfemi i šampanjci čiji mjehurići odaju dojam plemenitosti. Kada bi u Gradu Zvanom Čežnja postojale ulice popločene zlatnim pločicama, ova bi žena inzistirala da njezina stopala u preskupim cipelama kroče isključivo njima. Neki je dan oštro komentirala korištenje dijalekata na javnoj televiziji: „I to ti je književnost!“, kaže ona. (Pojašnjenje: žena barem zna da jezik koji bismo trebali koristiti u javnosti jest nazvan književnim standardnim jezikom. To što ne zna upotrijebiti pojam pismenosti ili ispravnog izražavanja i to što ne razumije što je doista književnost, objasnit ćemo ljepotom nesavršenosti i nećemo smatrati neispravnim (čitaj: apsurdnim) izražavanjem.) Unatoč tome, nekako se čini da uspješno održava zavidnu poziciju na imaginarnom tronu omiljenosti u društvu.

On je gospodin s manirama koje se danas susreću samo na filmskom platnu iz zaboravljenih vremena. Uglađen, fin, mirisan i prodornog pogleda. Kihanje u društvu bez stavljanja ruke na usta, pripisat ćemo stresu svakodnevice jer on je osvajač i pobjednik, a uz njegovo se samopouzdanje veže pojam dubokog poštovanja.

Otprilike je ovakva glumačka postava cirkulirala uličnom pozornicom iz minute u minutu, dok mi oči nisu postale umorne od gledanja u – scene ispraznosti. Ispod markiranih odijela i skupih haljina samo su ljušture, ubrzo sam shvatila. Što čini te ljušture, pitala sam se. Ispunjava li ih sreća kada, u zimsko jutro, osjete miris svježine i snijega? Čini li im se snijeg poput vate, onako predivno bijel i netaknut? Ili se ljute na bljuzgu i lica crvenkasta od zime? Vole li valove vrućine kada ih obasjava sunce na plaži i daje im predivnu put, boje egzotike? Ili se samo ljute na činjenicu što sunce uopće postoji? Vide li ljepotu u slikama umjetnika čije izložbe posjećuju ili pak sami sebe učine izložbenim primjercima, pojavivši se tamo samo kako bi potvrdili status u svom imaginarnom kultu ličnosti? Znaju li što je kavijar kojeg jedu ili vjeruju da je to pomodni način pripreme bečkog odreska, nešto malo izmijenjenog okusa?

Nasmiješila sam se sama sebi i Svemiru. Nisam se više željela baviti čahurama. Ionako, tamo nemam što vidjeti, nemam se čemu diviti. Otvorila sam knjigu koju sam čitala. Dah mi se zaledio, a oči zacaklile, kada sam pročitala: „Kada bi čitav svijet bio slijep, koliko biste ljudi doista zadivili?!“

Nives Rog

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete