Društvene mreže. Mjesta koja su smišljena s namjerom da spajaju ljude s jednog na drugi kraj svijeta. Na papiru, sjajna zamisao. U praksi, društvene mreže su postale neki vid lovišta za brojne devijantne tipove na kojima svaki psiholog može napisati barem dvije-tri disertacije i još da mu ostane materijala za koji naučni rad, onako za neke publikacije. Istina je takva. Živimo u svijetu gdje postoje ljudi koji doslovno šetaju društvenim mrežama kao pijacom i dodaju žene s drugih profila i započinju neke, kvazi razgovore. U principu, manje-više svi ti razgovori počinju slikom spolovila u raznim agregatnim stanjima, slikovitim opisima toga šta bi radili toj jadnoj ženi koja ne može doći sebi od onoga što je vidjela, dok nekad izražavaju čudne fetiše i želju da ih se gazi po testisima štiklama i slično.

Nažalost, istim tim društvenim mrežama se kreću i djeca. Šta djeca rade na društvenim mrežama bez nadzora roditelja, pojma nemam, ali su tu. Imaju svoje youtube kanale, sljedbenike i sve ostalo što ide uz to, a to su bolesnici koji ih posmatraju i gledaju. Ali pazite, nisu svi ti bolesnici skriveni iza lažnih profila. Ne, imaju profile da kad ih pogledate pomislite: “Vidi što je ovo fin čovjek. Slika se s kćerkom. Vidi ga, igra se s bebom. Kako divan otac”. Da, naizgled normalni tipovi, ali su sve osim normalni.

Ne mogu shvatiti taj mentalni sklop jednog 30+ muškarca koji pošalje djevojčici od 12-13 godina zahtjev za prijateljstvo i započne razgovor s njom pa još traži gole slike i priča šta bi joj radio. Iskreno, ne razumijem ni mentalni sklop 30+ muškarca koji pošalje sliku svoje kite odrasloj ženi koju nikada prije nije vidio uz rečenice tipa: „Mmmmm, maco šta bih ti radio“ ili „Gazi me štiklom, gospodarice. Bio sam govno.“ Da, znam. U svima nama proradi onaj mali pravednik i poželimo ih objesiti za muda, posebno ove prve „zavodnike“. Poželimo se vratiti kroz vrijeme i šutati im oca u testise tako jako da ih izbacimo iz njih još dok su mali punoglavci. Poželimo im činiti nezamislive grozote, ali ćemo samo zaglaviti zatvora. U takvom sistemu živimo.

Ono što sam uvijek govorio jeste da bi prije otvaranja naloga na bilo kojoj društvenoj mreži trebalo uraditi psihološki test, pa makar ona bila i Tinder, jer čak ni tamo nije u redu započeti razgovor s nepoznatom ženom slikom svoje kite i rečenicom: „Daj pičke, znam da imaš.“ I onda lijepo uradiš test, rezultati poznati samo ljudima koji stoje iza društvene mreže i kako te ocijene, tako te i bace na neko ostrvo, daleko od civilizacije, s ostalim bolesnicima svoje vrste pa se lijepo družite tamo. Jebite se, udarajte se po mudima, slikajte svoje kite, udvarajte se jedni drugima. Radite šta hoćete, samo pustite nas normalne da se družimo s normalnima.

Naravno, moj plan nikada neće zaživjeti jer previše zalazim u područje ljudskih sloboda. Ne znam za vas, ali ja ne želim da živim u svijetu u kojem je jedna od ljudskih sloboda udvaranje djevojčici od 12-13 godina i da vam to prolazi. Treba ograničiti i pristup društvenima mrežama djeci. Nije im mjesto tu, pa me nazovite kako god hoćete nakon ovoga. Previše su laka meta za kojekakve bolesnike. Ili ako već imaju toliko slobodu i vjerujete im da imaju nalog, onda ih treba stalno nadzirati, pratiti njihove naloge i slično. Da, zvučim kao fašista, ali nikad se ne zna. Bolje spriječiti nego liječiti.

Ja sam odrastao u vremenu gdje je bilo otmica djeca, gdje je bilo stvari sličnih ovima i gdje su vam uvijek govorili da ne pričate sa strancima. To je današnji ekvivalent prihvatanju prijateljstva na društvenim mrežama. Valjda bi bilo normalno naučiti i da dijete od 12-13 godina ne prihvata zahtjeve za prijateljstvo od nekih matorih dripaca koje nikada u životu nije vidjelo, ali opet, ne možete na sve misliti i sve predvidjeti. Nisu ni svi roditelji isti, kao što nisu ni sva djeca ista. Neki će roditelji odahnuti što su im se djeca konačno skinula s grbače tako što se druže po Facebooku i ostalim mrežama, neka će djeca namjerno raditi naopake stvari samo da bi privukla pažnju.

Nažalost, u takvom svijetu živimo. U svijetu u kojem je normalno da seksualni predatori imaju naloge na društvenim mrežama, kriju se iza slika porodice i normalnog života, a vrebaju djecu po internetu. Ne, ljudi. Nije to nikakva tajna mreža pedofiličara. Nisu to filmovi. Ne dešava se to na TV-u, već tu. Među nama. Ispred nosa nam. Možda upravo sada u sobi vašeg djeteta neki matori “Bili čiku” dripac šalje lascivne riječi vašoj princezi i mami je na izlazak. Možda vam je jedan takav u okolini.

Samo zato što se dijete ne igra na ulici i što vam je stalno pred očima, ne znači i da je bezbjedno. Svijet je naopak, a mulj društvenih mreža prepun mutnih riba spremnih da odvuku u dubinu nevinu i naivnu žrtvu.

Mirnes Alispahić

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)