Nela Baričević: Prave se slobode suzama potpišu…

Jednom mi je iz uma na srce sletjela misao „Nije sve ni u osmijehu, prave se slobode suzama potpišu“. I zaista, valja katkada i te osmijehe odložiti u ladicu i dati riječ suzama. Prečesto podcjenjujemo snagu kojom raspolažu. Snagu kojom nas mijenjaju potičući na rast to naše srce i tu našu dušu. Sve naše.

A mi? Mi smo jedan – kolektivni osmijeh. Da, postali smo kolektivni osmijeh odjeven u žarkoružičaste boje očaja, obavijeni najkvalitetnijim celofanom. Skupo smo ga platili da te boje drži uz nas. Da se ne raspadnemo skupa s tim žarkoružičastim kesećim cirkusom.

Pa se kotrljamo u tom odijelcu za javnost. Pa ne propuštamo navan ništa što bi ličilo na suzu. I kad liči, od vjetra je, nije od straha i bespomoćnosti. Nikad. Ta mi smo odrasli, hrabri ljudi.

A istina je da smo uz ta odijelca osmijeha, noseći koje ne skidamo usiljeni kes s lica, propustili vidjeti i posljednji razlog za iskreni, spontani osmijeh. Iščeznuo je. Jer gdje nema tuge, nema ni njega – osmijeha. Ostaje ravna cesta na kojoj uhvatiš najveću brzinu pa se kotrljaš po inerciji, pa se valjaš u smijehu, a na licu ti osmijeh očaja i nesigurnosti.

Nema iskrena osmijeha u apsolutnom izuzeću suza. Kao biskvit tek ispečena kolača, u nečem osmijeh moraš utopiti da izroni jači, realniji, čvršći. Sigurniji u sebe i u ono što ti donosi smještanjem na tvoje lice.

Najviše sam naučila sa svih strana pritisnuta zidovima koji su izazvali slapove suza, a najviše sam samu sebe mučila kad bi u odijelcu po mjeri za javnost fingirala osmijehe i tek s večeri izranjala samoj sebi. Tužnoj. Umornoj. Ljutitoj.

Danonoćno vaganje. Neminovno izbjegavanje suza koje se talože i pišu ti minus za svaki ignor. Slalom među osmijesima u očitu izbjegavanju negativnih osjećanja.

Možeš bježati, ali od suza nećeš pobjeći.
Sitnica će te slomiti.
Sitnica će ti tada naplatiti svako dugovanje.

U džepovima te više neće čekati zveckanje ključeva vašeg zajedničkog doma. Sitnica će prevagnuti i slomljenog osmijeha, u suzama ćeš shvatiti, da se katkad otići mora. I za tu masnicu koju si skrivala nanosom nekoliko slojeva pudera, laganim zamahom ruke i pozitivno razvučenim usnama, i za nju ćeš naći suze.

Na polici u tvojoj sobi, naslonjena na zid, više u tebe neće gledati fotografija nekoć najvećeg prijateljstva, a suza će te podsjetiti da se i najbolji katkad gube. Kako prijatelji, tako i ljubavnici.

Uz pratnju najširih osmijeha, roditelji djecu puštaju u slobodu. Tobože si osmijehom priznaju da su odrasli prebrzo i da vrijeme nije igrač u njihovu timu, a suze kao podsjetnici kucaju onome što bijaše.

Unuci grcajući u samima sebi, brišući dlanovima suze s lica, ispraćaju svoje djedove i bake. Tako se prisjećaju svoga djetinjstva i shvaćajući koliko su odmaknuli što vremenom, što umom, napokon priznaju da i suze imaju svrhu.

Zaista imaju.

Svaki put kad navučeš to žarkoružičasto odijelce pa namjestiš kakav cerek pred ogledalo sam sebi u usta pljuješ. U datom momentu nisi to ti. Samome sebi i svijetu. Nisi ta sreća i taj osmijeh.

Kad znaš da samo jedno od vas treba zadržati te ključeve u svojim rukama, a oboje u nezdravu, toksičnu kontinuitetu zveckate oružjem koje grabite upravo iz tih džepova dubokoga očaja.

Kad znaš da je tu fotografiju vrijeme pregazilo i da ju je prašina sakrila, jer sve što ti činiš jest da nabaciš osmijeh i podijeliš koje zajedničko sjećanje na društvene mreže, a time dijeliš sjećanje na usmrdjelu lešinu nekadašnjeg života.

Kad znaš da je vrijeme da ih pustiš i da vrisneš u svijet svoju tugu, ali ju zakopaš ispod osmijeha, jer si prividno jaka da ne gušiš i ne slamaš djecu. Onu koja ionako znaju i čitaju ti tugu između redova dobro uigrane predstave. I drugi ju roditelji čitaju jer su i sami prošli isto. Ali i oni crtaju osmijehe, ehhh da…, to bi bio onaj kolektivni osmijeh s početka priče.

Kad znaš da je prošlo i da nema natrag, a ne miriš se s tugom koju osjećaš već joj osmijehom najavljuješ rat… tad pod samim sobom, čovječe, po samim živim sobom, kopaš u što kasnije treskom padaš.

Svaki put kad potpišeš osmijehom, mjesto suzom ti si podrezuješ krila. Produljuješ agoniju. Hraniš se najgorim mogućim fast food-om. A ne, to ne ide bez posljedica.

Stisni zube. Udahni pa izgubi dah. Udahni ponovno pa progutaj knedlu. Sad ponovno stisni zube. I ne osvrći se. Nebitno je vidi li te tko. Zaplači. Zbilja, sad pusti suzu. E tako, bravo! A sad, sad ozdravi…

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete