suze, osmijeh

Nela Baričević: Prave se slobode suzama potpišu…

Jednom mi je iz uma na srce sletjela misao „Nije sve ni u osmijehu, prave se slobode suzama potpišu“. I zaista, valja katkada i te osmijehe odložiti u ladicu i dati riječ suzama. Prečesto podcjenjujemo snagu kojom raspolažu. Snagu kojom nas mijenjaju potičući na rast to naše srce i tu našu dušu. Sve naše.

A mi? Mi smo jedan – kolektivni osmijeh. Da, postali smo kolektivni osmijeh odjeven u žarkoružičaste boje očaja, obavijeni najkvalitetnijim celofanom. Skupo smo ga platili da te boje drži uz nas. Da se ne raspadnemo skupa s tim žarkoružičastim kesećim cirkusom.

Pa se kotrljamo u tom odijelcu za javnost. Pa ne propuštamo navan ništa što bi ličilo na suzu. I kad liči, od vjetra je, nije od straha i bespomoćnosti. Nikad. Ta mi smo odrasli, hrabri ljudi.

A istina je da smo uz ta odijelca osmijeha, noseći koje ne skidamo usiljeni kes s lica, propustili vidjeti i posljednji razlog za iskreni, spontani osmijeh. Iščeznuo je. Jer gdje nema tuge, nema ni njega – osmijeha. Ostaje ravna cesta na kojoj uhvatiš najveću brzinu pa se kotrljaš po inerciji, pa se valjaš u smijehu, a na licu ti osmijeh očaja i nesigurnosti.

Nema iskrena osmijeha u apsolutnom izuzeću suza. Kao biskvit tek ispečena kolača, u nečem osmijeh moraš utopiti da izroni jači, realniji, čvršći. Sigurniji u sebe i u ono što ti donosi smještanjem na tvoje lice.

Najviše sam naučila sa svih strana pritisnuta zidovima koji su izazvali slapove suza, a najviše sam samu sebe mučila kad bi u odijelcu po mjeri za javnost fingirala osmijehe i tek s večeri izranjala samoj sebi. Tužnoj. Umornoj. Ljutitoj.

Danonoćno vaganje. Neminovno izbjegavanje suza koje se talože i pišu ti minus za svaki ignor. Slalom među osmijesima u očitu izbjegavanju negativnih osjećanja.

Možeš bježati, ali od suza nećeš pobjeći.
Sitnica će te slomiti.
Sitnica će ti tada naplatiti svako dugovanje.

U džepovima te više neće čekati zveckanje ključeva vašeg zajedničkog doma. Sitnica će prevagnuti i slomljenog osmijeha, u suzama ćeš shvatiti, da se katkad otići mora. I za tu masnicu koju si skrivala nanosom nekoliko slojeva pudera, laganim zamahom ruke i pozitivno razvučenim usnama, i za nju ćeš naći suze.

Na polici u tvojoj sobi, naslonjena na zid, više u tebe neće gledati fotografija nekoć najvećeg prijateljstva, a suza će te podsjetiti da se i najbolji katkad gube. Kako prijatelji, tako i ljubavnici.

Uz pratnju najširih osmijeha, roditelji djecu puštaju u slobodu. Tobože si osmijehom priznaju da su odrasli prebrzo i da vrijeme nije igrač u njihovu timu, a suze kao podsjetnici kucaju onome što bijaše.

Unuci grcajući u samima sebi, brišući dlanovima suze s lica, ispraćaju svoje djedove i bake. Tako se prisjećaju svoga djetinjstva i shvaćajući koliko su odmaknuli što vremenom, što umom, napokon priznaju da i suze imaju svrhu.

Zaista imaju.

Svaki put kad navučeš to žarkoružičasto odijelce pa namjestiš kakav cerek pred ogledalo sam sebi u usta pljuješ. U datom momentu nisi to ti. Samome sebi i svijetu. Nisi ta sreća i taj osmijeh.

Kad znaš da samo jedno od vas treba zadržati te ključeve u svojim rukama, a oboje u nezdravu, toksičnu kontinuitetu zveckate oružjem koje grabite upravo iz tih džepova dubokoga očaja.

Kad znaš da je tu fotografiju vrijeme pregazilo i da ju je prašina sakrila, jer sve što ti činiš jest da nabaciš osmijeh i podijeliš koje zajedničko sjećanje na društvene mreže, a time dijeliš sjećanje na usmrdjelu lešinu nekadašnjeg života.

Kad znaš da je vrijeme da ih pustiš i da vrisneš u svijet svoju tugu, ali ju zakopaš ispod osmijeha, jer si prividno jaka da ne gušiš i ne slamaš djecu. Onu koja ionako znaju i čitaju ti tugu između redova dobro uigrane predstave. I drugi ju roditelji čitaju jer su i sami prošli isto. Ali i oni crtaju osmijehe, ehhh da…, to bi bio onaj kolektivni osmijeh s početka priče.

Kad znaš da je prošlo i da nema natrag, a ne miriš se s tugom koju osjećaš već joj osmijehom najavljuješ rat… tad pod samim sobom, čovječe, po samim živim sobom, kopaš u što kasnije treskom padaš.

Svaki put kad potpišeš osmijehom, mjesto suzom ti si podrezuješ krila. Produljuješ agoniju. Hraniš se najgorim mogućim fast food-om. A ne, to ne ide bez posljedica.

Stisni zube. Udahni pa izgubi dah. Udahni ponovno pa progutaj knedlu. Sad ponovno stisni zube. I ne osvrći se. Nebitno je vidi li te tko. Zaplači. Zbilja, sad pusti suzu. E tako, bravo! A sad, sad ozdravi…

Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete