Tatina princeza…

“Nisi ti princeza pa da ti prostrem crveni tepih pod noge i klanjam ti se. Nisi jedina… ima žena!” – ona rečenica kojom se muškarci tako bahato i samouvjereno razbacuju kad se silno trude ženu postaviti na “Njeno mjesto”. Ono mjesto koje su joj oni zacrtali, a to je uvijek pet stepenica ispod njega. E pa zajebi – ti jesi princeza! Svaka od nas je to. 

I sad kad sam prevalila tridesetu, moj me otac još uvijek gleda na isti način, još uvijek bi mi sve zvijezde skinuo s neba. Odgojio me kao svoje najveće blago i svoj najveći ponos. Sjećam se da mi je kao maloj uvijek govorio – “Što god da ti itko ikad kaže, nemoj zaboraviti da si ti princeza. Nemaš kraljevstvo, ali ti si nešto najvrjednije i najljepše što postoji na svijetu.”

Kako sam odrastala, shvatila sam da postoji jako malo ljudi koji su me spremni poštovati a još manje onih koji znaju voljeti. Moj otac nikad nije mnogo govorio, ali djelima je uvijek pokazivao kako se poštuje žena. Sjećam se da se uvijek s posla vraćao sa sitnicama za moju mamu i mene. Uvijek joj je donio cvijeće, osobito mimoze. Ponekad bi donio licitarsko srce ili bi svratio u Krašev dućan i donio nam čokolade i praline. Nikada nije otišao od kuće da mi nije utisnuo poljubac u čelo i da nije zagrlio mamu i poljubio je. Nije nam sagradio palaču, ali nitko nas nikada nije tako volio i znam dok imam njega, imam bezuvjetnu ljubav.

Ta me ljubav čini princezom.

Zbog toga ne razumijem muškarce koji žene tretiraju kao nižu vrstu, koji ne mogu biti vjerni i kojima je uvijek netko ili nešto – važniji od osobe s kojom su odlučili biti. A još manje razumijem one frajere kojima je njihovo dijete uvijek na stotom mjestu. Kad ih usporedim sa svojim ocem, postidim ih. Znam da svatko veliča svoje roditelje i da je svakoj kćeri – njen otac najveći junak, ali ta usporedba je nemjerljiva. I voljela bih da je svaka žena imala oca kakvog imam ja. Oca koji je čitao bajke, glumio vilenjaka, nosio me posvuda na ramenima da mogu vidjeti svijet “iz perspektive diva”, koji i sad kaže da ne hodam bosa po kući, jer ne želi da se prehladim. Koji neće mnogo pričati, ali će vidjeti da mi je teško i samo doći i zagrliti. Koji me milijun puta izvukao iz nevolja, dok još nisam ni shvaćala da u njih srljam i koji je mnogo toga prešutio i otrpio da bih bila sretna.

Voljela bih i da svaka žena ima muža kakvog ima moja mama. Onog kojem će ona biti prva i posljednja misao, koji će joj s posla donijeti mimoze i svoj zagrljaj. Koji će je poštovati više od svega i uvijek ju voditi za ruku, dok koračaju kroz život ravnopravni – rame uz rame. Koji neće dozvoliti da tegli teške stvari, koji će joj otvoriti vrata i neće mu biti mrsko za bolesnu ženu otići u dućan i kupiti joj uloške, jer zna da ona ne može. Koji nikada neće nikoga i ništa staviti ispred nje, jer je svjestan da njoj nitko drugi nije važniji. I ne on nije papučar. On je muškarac koji zna svoje prioritete, koji i sad kad dobije penziju ode u dućan i kupi čokoladu za svoju princezu.

Onaj koji svoju ženu i danas gleda s jednakom ljubavlju, jednakim žarom kao i na slikama s njihovog vjenčanja. I još uvijek ju ljubi kad god negdje odlazi i kad se vraća. Koji nikada u svađi nije povisio glas na nju, nego je radije ljut otišao nekud prošetati da izbaci iz sebe bijes.

On je moju majku učinio svojom kraljicom. Zbog toga znam da postoje prinčevi, zbog toga znam da prava ljubav nije bajka. Možda ne žive u palači od žada, već u maloj kući na periferiji, ali žive bajku.

Zbog toga znam da je svaka žena princeza i da nikad ne smije pristati na manje od ljubavi i poštovanja. Mi smo one koje od muškarca čine žabu, princa, papučara ili seronju. Ako se volimo i poštujemo, poštovat će nas i oni, ako skrušeno spustimo glavu kad nas pokušavaju poniziti, onda same od sebe radimo nižu vrstu, sluškinju i bezvrijednu krpu, o koju oni brišu svoje noge i na kojoj rajcaju svoj ego.

“Tvoj jedini zadatak u životu je da budeš sretna.” – najvažnije pravilo koje me otac naučio. Nije bitno udati se, roditi petero djece, kuhati, spremati i juriti na posao i s posla. Važno je – biti sretna. Što god i gdje god i s kim god ta sreća bila. I da nikad ne zaboravim koliko vrijedim.

Hvala tata!

Marija Klasiček

 

Komentari

Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica APortala i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete