Novogodišnja odluka

– I? Što si odlučila ove godine?
– Misliš na novogodišnju odluku?
– Da.
– Hmm…

Ana je letimice pogledala prijateljicu Nikolinu koja je bila sva uvučena u uređivanje noktiju. Činilo joj se da nije ni čula njezino „hmm“.

Ana je imala običaj pred kraj godine donositi odluke. Uglavnom su bile uobičajene poput dijete (iako je nikada nije trebala, bila je odlično građena i nije imala niti kilogram viška) ili bi si zacrtala neke uspjehe, nešto što će učiniti. Nekoliko zadnjih godina čak je odlučivala naći dečka i potruditi se da ga zadrži, odnosno, odlučila bi dati sve od sebe da veza uspije, ali nije to bilo tako jednostavno i u većini slučajeva se nju zapravo ništa ne bi ni pitalo. Jednostavno nije imala sreće u ljubavi. Tako je mislila i tu misao nije mogla izbaciti iz glave. No, unatoč tomu, nije moglo biti loše donijeti odluku i potruditi se mrvicu više.

– Što hmm? – Nikolina ju je ipak čula.
– Pa… još ne znam.
– Ma da? Kako to? Inače već početkom dvanaestog mjeseca imaš cijelu listu odluka. Što je ove godine drukčije?

Slegnula je ramenima. Ni sama nije znala što je drukčije, ali bila je istina da nešto jest. Ove godine nije pisala nikakvu listu, čak nije ni razmišljala o njoj. Nekako se samo po sebi to odvuklo gotovo o zadnjeg dana. Promislila je…
– Čuj. Zašto uopće moram donositi odluke? Hajde, što si ti odlučila?

Nikolina se osmjehnula. – Pa evo, odlučila sam stisnuti i napokon završiti glupi studij, a onda naći posao. Vidiš kako zrelo razmišljam – kimnula je obrvama. – A onda ću se posve posvetiti sebi, možda naći dečka, zapravo, moliti nebo da on bude Ivan, ali svakako ću se staviti na prvo mjesto. Mislim, vrijeme je.
– O, pa zbilja pohvalno – Ani je izletjelo, ali Nikolini nije zasmetalo.
– Nego što – rekla je. – Vrijeme je da se uozbiljim i opametim – tren je ostavila nokte i pogledala prijateljicu. –

Dosadilo mi je apsolutno sve. I dosadno je samo životariti, zar ne?

O da, itekako joj je to bilo poznato. Nije za sebe mogla ništa drugo reći nego da životari. Studij, kuća, izlasci. I to je to. Rutina. Dosadan život koji se vrti u jednom te istom krugu… I opet se zamislila. Sinulo joj je da bi ove godine mogla zacrtati nešto konkretnije, možda izazovnije od obične dijete, dečka i sličnog. Ali što ako bi… Što ako bi odlučila ne donositi nikakve odluke? Što bi bilo kada bi sve prepustila životu i dopustila mu da je povede i odvede na put koji nije zacrtala, uostalom, ne može se u jednom trenutku napisati nekakav spisak i očekivati da će se ostvariti kroz godinu.

Život nije spisak želja i odluka, pa ni truda. Ponekad koliko god se trudili ne ide. Vjerojatno postoji razlog zašto je tako, zašto se trudimo, a ipak bez ikakvog rezultata. Pa očito je da nam nije potrebno sve za što se borimo i sasvim sigurno je pogrešno. Dok se za jedno borimo, drugo zanemarujemo, a upravo je to drugo možda važnije, pametnije i potrebnije.

Dok sam se svojski trudila oko novogodišnjih odluka, previdjela sam stvarne vrijednosti i ono što mi je stvarno potrebno. Rekla si je u mislima.

– Znaš što? – Ana je odlučno kimnula. – Ove godine neću raditi nikakav spisak, umjesto toga, prepustit ću se životu. Ali to opet ne znači da baš ništa neću činiti. Bit ću bolja, pravednija, vrjednija pa i, ako je moguće, pametnija. Trudit ću se koliko god je to u mojoj moći pa kako bude. Ako ide ide, ako ne, nema veze. Drugi put će biti bolje.

Nikolina je zinula. – Zbilja? To je onda nevjerojatno, ali podržavam. I znaš što? I sama ću tako učiniti. Trudit ću se oko svega što sam navela, ali ne samo zato što je to novogodišnja odluka.
– Upravo tako – Ana je kimnula.

Nikolina se vratila uređivanju svojih noktiju. Tren je vladala tišina, a onda je pitala: – No? Gdje ćemo za doček?
Ana je promislila pa odgovorila: – Tamo gdje nas život odluči odvesti. Lijepo ćemo se spremiti i čekati. Ako se ništa ne desi lijepo ćemo ostati kod mene. Bez opterećenja i gnjavaže.

– Dogovoreno – izustila je pa zgrabila mobitel koji je u tom trenu zazvonio. Javila se i rekla: „Super… Može… Radujem se…“, a onda se okrenula prijateljici i široko nasmiješila. – Upravo nas je život odveo kod Ivana na doček Nove godine.

Zamisli! Kod Ivana!

Obje su ciknule od sreće.

Uistinu. Ponekad je dovoljno prepustiti se u ruke životu. Neće nas uvijek odvesti gdje želimo, ali ako ništa drugo, lišit će nas jedne brige manje: Novogodišnje odluke.

Božana Ćosić


Božana Ćosić

djevojački Vegeš, rođena je 21. velječe 1980. godine u Slavonskom Brodu. Ljubav prema pisanju pokazuje već u osnovnoškolskim danima, a piše do danas. Iz njezina pera teku pjesme, priče te romani razne tematike. Priče i pjesme objavljivane su joj u raznim zbornicima i web književnim portalima. Osim priča, romana i poezije piše dnevničke zapise Dnevnik (ne)obične djevojke za online časopis Kvaka u rubrici Iz Božaninog pera, te kratke priče za web portal Narativa. 2016. godine objavljuje prvijenac, kriminalistički roman Točka nestajanja, a 2017. ljubavni roman Neosvojiva vriština.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete