Dijete noći (X dio)

„Nosi me.“ – rekoh joj bez riječi.

Sova je nakrivila glavu kao da me ne razumije.

„Rekao sam ti da me odvedeš na Rub.“ – ponovih malo oštrijim tonom.

„Jesi li siguran da to možeš? Jednom kada krenemo nema nazad. Ili ćeš uspjeti ili ćeš ostati zauvijek izgubljen.“ – proždirala me svojim tamnim očima.

„Nema druge. Oluja je pred vratima. Ako ja ne stanem na među, nitko neće i sve će biti izgubljeno. Moram barem pokušati.“

„Onda idemo, ali nema pokušavanja. Nemaš mogućnost da kreneš iz početka. To je to, tu si gdje jesi i nema druge prilike. Ili ćeš uspjeti ili nećeš.“ – raširila je krila i nekoliko puta snažno zamahnula. Uzletjela je, a ja sam opet postao dio nje, kao i onda kada sam prvi put vidio Rub.

Letimo iznad nepregledne šume, dok nam sunce grije leđa svojim zlatnim zrakama. Ispod nas se izmiču zelene krošnje, a stabla nas promatraju. Osjećaju da nešto nije u redu. Ne znaju što se događa, mada njuše nevolju. Sova poziva jato lastavica koje nas u gustoj formaciji prate do samoga ruba. Prepoznajem onu koju sam davno sreo, koja mi je prva spomenula oluju. Najbliža mi je u formaciji i vidno uznemirena. Pokušava me odgovoriti i natjerati da promijenimo smjer, ali ne mogu se vratiti. Znam što moram učiniti i znam da to ne može nitko osim mene. Moj je život dobio svrhu. Ja sam taj koji će rasplinuti oluju. Moram spasiti šumu – dom koji mi je dao sve što imam. Moram.

            Na čistini preko koje upravo prolazimo u početku mutna mrlja bakrene boje počinje poprimati konture. Lisica se propinje kao da mi pokušava pružiti šapu. Zatim nestaje. Trči natrag u sigurnost svoga brloga. Ako nešto pođe krivo i taj će brlog postati jedno veliko ništa… Polako ali sigurno približavamo se rubu. Drveća koja žive ovdje sve su nemirnija, osjeti se to u zraku. Svakim novim kilometrom svjetla je sve manje. Iako je još uvijek dan, nešto isisava svjetlost. Ne samo danas, to traje već neko vrijeme. Krošnje su tamnije, nisu više onako živih boja kao u sigurnim kutcima šume. Lišće je umorno, obješeno, osjeća da dolazi kraj.

            Vidim ju. Vidim tmurne oblake koji ne miruju. Kovitlaju se, uranjaju jedan u drugog, miješaju se i rađaju nove. Što smo bliže to su sivi tonovi jači, a zrak sve hladniji. Prolazi me jeza. Zrak je sve gušći, sjene pod nama sve duže. Sunce više gotovo ni ne vidim.

„Ja ne mogu dalje. Sada smo na samome Rubu. Ako prekoračim ovu crtu neću više postojati.“ – sova se oglasi u mojoj glavi.

„Kako misliš, ne možeš? Kako ću nastaviti dalje?“ – znam da moram doći do samoga središta, inače neću imati šanse.

„Kao što si i dovde došao. Letjet ćeš.“ – izrekavši to naglo je skrenula u stranu, a ja sam nastavio u smjeru kojim sam se i do tada kretao. Vjerojatno nikada neću shvatiti kako je to izvela, no razdvojili smo se i ona se krenula vraćati u sigurnost šume. Ako se to tako  moglo nazvati.

            Hladnoća me potpuno obuzima. Sve sam bliže tami, svjetlo je sve slabije. Pluća mi se stežu i borim se za svaki novi udah. Uranjam u prve slojeve oblaka, na samome obzoru oluje. Istoga me trena obuzima neopisiva tuga. Srce mi postaje hladno, duša se stišće u samu sebe. Tijelom mi prolaze trnci koji kao da nemaju namjeru stati. Oblaci su sve gušći i više ne vidim ništa doli kondenziranih kapljica vlage. U daljini lupaju gromovi, naziru se munje. Tek kratkotrajni bljeskovi plave svjetlosti za kojima dolazi tutnjava koja para uši. Kapi vode koje su se skupile na kosi pretvaraju se u poput britve oštre kristale. Otirem ih rukom i guram naprijed.

            Pokušava me priječiti. Gura me nazad. Pružam ruke pred sebe kao kada sam plivao u jezeru i idem naprijed. Može me usporiti, ali me ne može zaustaviti. Tutnjava je sve glasnija, odzvanja mi u glavi. Blizu sam. Ne vidim ništa osim puste tame oko sebe, a bol i tuga koje ovdje vladaju me razdiru. Je li se čarobnjak ovako osjećao u posljednjoj bitci? Nadljudski vrisak otrgne mi se iz grla i ne prestaje. Vrištim od boli i jada koji mi prožimaju tijelo. Grlo me boli, ali ne mogu prestati. Ostajem bez zraka. I dalje vrištim.

            U trenu sve utihne. Kao da je netko zamrznu cijeli prizor. Nema više vjetra, munja koja je bljesnula u daljini još je uvijek tu, svjetlo zamrznuto sjaji u daljini. Svaka koščica u tijelu me boli i suze kreću same od sebe. Jedna po jedna. Ne staju. Međusobno se prate i klize mi niz obraze padajući u bezdan. Očajan sam. Ne mogu podnijeti navalu emocija koje donosi oluja. Bol. Tuga. Očaj. Zaista, ova će poharati sve, a ja se moram pobrinuti da prođe. Suze i dalje teku. Potoci tuge i dalje teku, slijevaju mi se niz obraze. Težina u plućima postaje neizdrživa dok se srce otima da iskoči na površinu.

Sve stoji. Osim mene, ja grcam od boli. U trenu kada shvaćam da više ne mogu izdržati ni sekunde nešto se pokrene u meni. Pogledam ruke, ali na njima nema išta neobično. Prsa. Postaju topla, kao da se tamo unutra rasplamsala neka iskra. Počinje me ispunjavati nepojmljiva toplina, toplina koja me grije i tjera od mene tugu. Osjećam se malo bolje, smognem snage da se uspravim i primijetim tračak svjetla ispod mene. Moje suze, nisu se izgubile. Svaka je zauzela svoje mjesto tvoreći sferu blještavih perlica. Približavaju se i unose u mene mir. Širim ruke i puštam ih da se potpuno približe. Svakim su mi trenom sve bliže, sažimaju se u jednu točku, a njih sjaj postaje jači. Na dodir su hladne, ali spokojne. Ulaze u mene i okupljaju se oko srca. Iskra sada postaje jača. Sive sjene kreću se prema meni kao da me žele požderati ali kada su mi već na domak ruke skrenu i gube se u daljini. Novi vrisak, ovaj pun sreće.

Svaka suza vraća se kao trenutak ispunjen čistom dobrotom. I ja sjajim. Kao nikada prije, bliještim i cijeli se pretvaram u svjetlo. Munje u daljini tutnjaju, ali bježe od mene, poput psa koji laje dok si mu daleko. Kada mu se približiš, on podvije rep i bježi. Rastačem se u bezbrojnim nijansama bijele boje koja se širi iz mene i guta sve pred sobom. Tama gubi smisao, rastače je i svjetlost ju guta. Ne bojim se. Ne znam što radim ali osjećam da je dobro. Svjetlost je sve jača, toliko zasljepljujuća da briše oblake i munje i sjene i sve što me do tada okruživalo. Zatim utihne.

Ja, tek jedna slabašna zraka svjetlosti bacam pogled prema dolje. Šuma spava kao da se ništa nije dogodilo. Noć se spustila na svijet i uvjerila ga da je vrijeme za odmor. Nasmiješim se jer vidim da je dobro. Dignem pogled i opazim Majku. Tek mladi Mjesec koji obilježava početak nove etape. Dižem se prema nebu. Odlazim s ovoga svijeta, tu mi više nije mjesto. Postao sam svjetlo, a svjetlu je mjesto gore. Zaletim se koliko god brzo mogu prema nebu, zaustavljam se tamo gdje nema ni jedne zvijezde. Okrenem se, još uvijek vidim svoju šumu. Uvijek ću moći paziti na nju, sjati za nju i štititi ju od drugih oluja. Pogledam majku, sretna je. I ja sam sretan. Jer sve je dobro.

Alen Bjelopetrović


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete