Zar niste primjetili do sada je svijet zaista pun onih koji se pretvaraju da su ono što nisu? Nije li vam dosta toga? Nije li vam preko glave da slušate sveznajuće brbljatore koji pričaju o nebu i zemlji a u stvari jasno je da oni apsolutno ne znaju ništa?

Zapitajmo se kakav je ovo svijet u kojem obitavamo. Kakav je ovo grad u kojem se budimo? Kakva je stvarnost koju živimo i kakve nas stvari tek čekaju ako ćemo na ovakve samo šutke spustiti glavu i praviti se da nas se ništa ne tiče? Halo! Šta je sa vama? Tiče vas se! Ili bi barem trebalo.

Čujem ovih dana ljude kako nešto brundaju, zvocaju ma onako standarno sumiranje protekle godine. Čude se, prigovaraju no niko da kaže nešto korisno. Ili se žale ili ogovaraju. Ni od koga da čujem neku pametnu. Kaže čovjek kako ova mlada generacija ne zna da cijeni ništa, kako samo gledaju da idu odavde a ova nam zemlja nudi toliko toga. Nisam znala da li da se smijem ili da plačem na tu njegovu izjavu. On koji je živio u vrijeme Tita, kad se školstvo i zdravstvo nisu plaćali, kad se cijenio trud, kada su ljudi imali plate i imali živote, odlazili na ljetovanja na račun firme. On kaže kako mi mladi ne cijenimo. No ček, da li se on zapitao šta smo to mi imali? Rođeni u srži rata, bez igdje ičega, odrasli u bijedi i sada kada smo mladi mi opet nemamo ništa. Ako nešto i pokušamo da imamo tu je naša država da nas sabotira i demorališe. Umjesto poticaja tu je da oduzme i pritisne.

Kažu kako danas svako ide na fakultet. Ide dosta ljudi ne kažem, ali ko ga završi? Koliko je studenata koji su zbog finansija ili profesora napustili te iste fakultete?  Ni fakultet ne možeš završiti ako nećeš ćušnuti koju hiljadu profesoru u džep. Zašto ne, može mu se! A i šta je danas fakultet? Nije ništa! Apsolutno je jedno veliko ništa. Završiš ga pa opet radiš u nekom butiku za privatnika i 200eura bijedne plate! Nema državnog aparata koji bi obezbjedio fer školovanje i oduzeo privatnicima robovlasničku palicu, onoga koji bi primorao one koji manipulišu masama da se drže svog posla i da od ljudi iziskuju znanje a ne novac i vrijeme!

No nije samo školstvo takvo. Ako si bolestan i ako nemaš podebeo novčanik, pa jebiga. Nemaš šanse. Nema para – nema života. Jer znaš nikoga nije briga za tebe ako mu ne napuniš džep.

A kako da ga napuniš? Ako nisi sin ili kćerka nekog bogataša odgovor je nikako. Ili nemaš posla uopšte ili radiš za minimalac. No interesantno je to što obično radiš na nekom mjestu gdje bi ti trebala cijela tvoja plata za koju radiš cijelih mjesec dana da bi kupio neku stvarčicu odatle. Pitate se što ovo pišem? Zaista nisam negativac, više sam onaj tip koji se i rukama i nogama bori da se izvuče iz blata no stvar je u tome što sam zaista ogorčena. Zato što mi je dosta da za svoj maksimum dobijam minimalce. Zato što mi je dosta da mi popuju oni neki kojima je život bio daleko bolji od mog, oni koji su imali neku šansu i ostvarili neki svoj san. Ja nemam šansu! Ja se borim ali za šta? Ko mi može šta pružiti? Šta mogu čudi pametno i od koga? Roditelji kažu idi školuj se, jer i dalje vjeruju u sistem pravičnosti i vrijednost diplome. A šta je sa mnom? E pa ja sam se umorila. Umorila sam se da pokušavam balansirati između ničega i minimuma. Dosadilo mi je da radim kao konj a i dalje se borim da bih preživjela. Dosadilo mi je živjeti svoj život u svojoj zemlji. Pa, to bi trebalo biti to. Ako su tamo neki moji pogriješili ja neću. Moje dijete neće se patiti kao što se patim ja.

Neće odrastati u nezdravoj sredini punoj predrasuda umjesto prilika, niti će učiti kako preživjeti umjesto da uživa u svom djetinjstvu. Prva prilika i uzeću je. Vrijeme je krajnje da se ide odavde. Što prije i što dalje. Pakujem svoj kofer snova i prilika koje još nisu propale. Sakupljam ono što je ostalo od mladalačke bezbrižnosti i lakoće sa kojom se ona sa svime nosi. Sve to staje u kofer za polazak. Jer tamo negdje, neko će cijeniti. Mora.

Aleksandra Bursać

Komentari