Domovina ili inozemstvo?

Nekada davno, u vremenu 60-ih i 70-ih ogroman broj ljudi s područja bivše Jugoslavije emigrirao je prema zapadnim zemljama, u prvom redu SR Njemačka, Francuska, Austrija, Švicarska. Razlog tomu bila je loša financijska situacija potpomognuta neprijateljskom nastrojenošću prema ondašnjem režimu koji je donekle i potpomagao njihovo iseljavanje i naposljetku, život u demokraciji. Jedan od takvih slučajeva bio je i moj djed Milan koji je s nepunih šesnaest godina otišao putem Savezne Republike Njemačke.

Sjećam se iz djetinjstva, ja na prozoru, a djed izlazi iz auta. Pred mirovinu je dolazio sve češće i donosio vreće pune slatkiša. Bio je pod današnjim akademskim uvjetima školovanja jedan puki seljak s ne baš pretjerano puno škole. U Njemačkoj na baušteli do dvadesetih godina je naučio raditi apsolutno sve što se može naučiti. Njemačka mu je postala druga domovina, a kući se vraćao za blagdane. I tako, došlo vrijeme za mirovinu, ja više nisam bio toliko mali, ali dovoljno mali da ne budem veliki.

Gledamo nas dvojica Europsko prvenstvo u nogometu 08. u Austriji i Švicarskoj. Igraju Hrvatska i Njemačka. Vodimo mi 2-0, a kažem ja: “Dide, vode naši s dva gola.” A on mrtav hladan odgovori: “Moji gube 2-0”.

Cafe, Grandfather, Grandson, Family, People, Persons
Nekome je Njemačka dala sve što ima u životu. Baš kao mome djedu. Volio je München više nego išta na ovome svijetu, znao sve vrste piva, naučio i njemački, uvijek kupovao robu s njihovih polica i tako. Ali nije on jedini na svijetu koji je tako naučen. Postoji jako puno ljudi kojima je zemlja Troje (Austrija, Švicarska, Njemačka) sveti izvor života i financija. Ali, primijetimo i drugi izvor ljudi. Primjerice, jedan moj susjed Dubravko tvrdi da je Jugoslavija najljepša zemlja koja je postojala na svijetu. Bilo je posla i svega za obitelj, išlo se na more i slične aktivnosti. Koja je razlika između mog djeda i Dubravka ? Netko je volio komunistički režim, netko ne. Izbor je bio ostani ili odlazi.

No, pustimo sad prošlost. Pomaknimo se u današnjost. Hrvatsku napušta sve više mladih, kao i zemlje regije, a svi se pitaju zašto. U prvom redu odlazi mladost s tehničkim zanimanjima, mladi ljudi s djecom i oni kojima je dosta iskrivljene kralježnice za 3500 kuna koje redovno kasne. U drugoj navali odlaze znanstvenici, školovani ljudi, doktori koji su za svoj posao dobro plaćeni i koji su uvijek traženi bez obzira na sve.

Na kraju priče, odlaze ljudi razočarani u sustav koji se stvorio poslije ratnih događanja. U državi postoje ljudi koji sjede za velike pare u uredima i ne rade ništa, i mali ljudi koji kopaju i oru za male pare. Više i nema sredine, materijalizam je uzeo gotovo sve.

Riječima splitskog repera Kreše Bengalke: “Ljudi dižu kredite da bi pokazali ključe.” I to je ona srž problema koja nas uništava iz dana u dan. Istina, otići u inozemstvo, pronaći posao i naučiti jezik nije toliko teško. Uz malo sreće i pomoći zemljaka… Ali standard je drugačiji, nema kava i izlazaka, štedi se. Ako ostanete, sve ostaje isto, ali ostaje i politika koja nas ubija, ciganski vašar koji ne prestaje i zadovoljno trljanje ruku moćnika kojima odgovara da polupismeni ljudi koji navijaju uz promidžbeni plakat stranke ostaju u domovinu slijepo vjerujući da će ih oni izvući iz ropstva tvrtki čije gazde otpuštaju trudnice i ne dopuštaju bolovanje.

Nisam pametan otići u inozemstvo ili ostati ovdje. Rekao sam sam sebi dok ne završim fakultet, neću nigdje. Poslije me možda sport odvede u istu zemlju gdje je moj djed zaradio sve što ima. Ali da nema toga, ipak nekako osjećam da ne bih odlazio s Balkana.

U mojoj glavi je ona Šantićeva: “Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati k’o što ovo grije.”
Što ja znam, ipak sam čovjek starog kova kojeg ne zanimaju ni novi mobiteli i tehnologija. Jer na Balkanu sam divlji togar koji skače po lijanama svoje džungle, a u Njemačkoj bi bio to isto, ali u svoja četiri zida.

Nikola Vranjković


Nikola Vranjković

Zovem se Nikola Vranjković. Najčešće se odazivam na Nidžo. Hercegovac sa zagrebačkom adresom. Nepopravljivi Balkanac. Više pjesnik nego književnik, ali oboje kombiniram jedno kroz drugo. Više volim trenirku nego odijelo, zadimljenu krčmu od modernog kafića. Student, radnik, sportaš i posve (ne)normalan čovjek. Ovdje me čitate u rubrici Iz Njegovog Kuta. Kako je u mom kutu? Saznajte...

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete