Gregory David Roberts – Shantaram

Ima tako nekih ljudi koji ti ostanu u pamćenju, i ima nekih knjiga koje te same dozivaju. Kao što je i mene ova.

Kad sam prvi put čula za knjigu Šantaram od G. D. Robertsa bilo je to na stranici jednog kolumniste, putopisca. Pretpostavila sam da je dovoljno kompetentan da zna šta je dobro štivo pošto je i sam pisac. Nedugo potom, on je obrisao svoju preporuku sa objašnjenjem da je knjiga preobimna, dosadna, i da jednostavno nije njegov stil. Kaže da je „suva“. Razumijem. Kratke minice i disko klubovi nisu moj stil, kao ni triler i horor romani, ali to ne znači da manje poštujem Kinga i Musoa i njihova djela. Zaintrigiralo me sve to i istraživanje je počelo jer sve sa te njegove slike je „vrištalo“ ka meni na neobjašnjiv način.

Najzanimljivije od svega je što su gotovo sve kritike i iskustva drugih čitalaca bili pozitivni i svi su pisali o tome da je jedna od najbolje napisanih knjiga i da im je donijela neprocjenjivo iskustvo. Šta je onda moglo da bude preobimno i dosadno? Igrom slučaja u mojoj najdražoj knjižari u Podgorici su imali jedan primjerak knjige i koštala je više nego što sam mogla tog trenutka da platim. Sledeće nedelje knjige nije bilo. I više nisam mogla da je pronađem nigdje. Potraga za njom je trajala oko godinu dana. Mnogi bi odustali od toga, jer jedna knjiga nije vrijedna stalnog obilaska sajtova i knjižara, traženja i njuškanja. Mnogima nije. Ja nisam jedna od mnogih.

I tako, posle godinu dana sam konačno imala svoj primjerak knjige, štampan na ćirilici, jako zbijenim slovima na preko 650 stranica. Iskreno, nisam vjerovala da ću je pročitati, a kako odavno ne koristim ćirilicu mislila sam da će biti najnapornija knjiga. Kakvo strpljenje moraš da imaš na napišeš toliko djelo? Kakvo srce? Ali sa svakom okrenutom stranicom bila sam gladna i tražila sam još.

Priča je zasnovana na stvarnim događajima koji su se desli piscu za vrijeme njegovog boravka u Bombaju. G.D.Roberts je Australijski pisac i bio je zavisnik od heroina. Osuđen je za pljačku banke i bio je zatvoren. Iz zatvora je pobjegao u Indiju, gdje je boravio deset godina i tako je nastala ova predivna knjiga.

Dakle, ako bi me iko ikad pitao za najdraže djelo (pored mojih knjiga) odgovor bi bez razmišljanja bio „Šantaram“. U prevodu sa Marati jezika (jedan od jezika kojim se govori u Indiji), Šantaram znači Božji čovjek.

Knjiga nije samo priča o sudbini jednog čovjeka, o bjekstvu iz zatvora i njegovoj očajničkoj borbi sa željom da vidi svoju ćerku iako zna da je neće nikad vidjeti. To je priča o životnim odlukama, sudbini, ljubavi, prijateljstvu. Nesumnjivo najdivnije istkana emocija koju sam mogla da doživim. Opisi su detaljni, ima dijelova koje bih možda izbacila, ali ovo je knjiga koju moraš da pročitaš bar jednom u životu. Ovo je knjiga koju moraš da osjetiš.

Ovo je priča o bježanju i potrazi za slobodom, ali ne samo fizičkom slobodom već onom mnogo važnijom – slobodom srca. Biti slobodan od svoje prošlosti i ne nositi je kao teret, biti slobodan da odlučiš i odabereš, da hodaš, da voliš. Ginuti za ljude koji su uz tebe u najmračnijim trenucima. Voljeti nekoga silinom okeana i indijskih monsuna. Davati srce slobodno svim ljudima, i pomagati im bez rezerve, bez obzira na njihovo porijeklo ili ekonomski status.

Razočarati se toliko da te cijelo tijelo boli. Izgubiti najboljeg prijatelja i cijeli život ostati uskraćen za osmijeh topline i za ruku njegovog prijateljstva. I bez obzira na sve, život ide dalje. Ustajemo, budimo se, molimo se i nastavljamo dalje. Iz dana u dan. Borimo se, volimo, padamo, ustajemo, molimo za oprost, i nastavljamo. Gazimo kroz život, kroz svaki trenutak. I najvažnije – opraštamo.

Nakon što sam završila čitanje, bilo mi je jasno zašto je nekom knjiga preobimna i dosadna. Srce ti naraste i ako si ikad u životu tražio način kako da oprostiš i kako da voliš i kako da živiš sa porazima onda ćeš odgovor pronaći u ovoj knjizi. Ona je dosadna samo onima koji srce nemaju. Ako ikad nađete vremena za ovo štivo sigurna sam da se nećete pokajati. Ako uspijete da pronađete knjigu nemojte žaliti novac na nju jer u njoj ima toliko ljepote i tuge, neisplakanih suza, i nepoklonjene ljubavi. Toliko svakog od nas. Toliko života.

Knjiga je dobila svoj nastavak „Sjenka planine“, još uvijek nije prevedena kod nas, ali možete je pronaći na Amazonu. Naravno, ja sam morala da pročitam nastavak koji me generalno nije oduševio kao Šantaram, ali vrijdilo je pročitati, ako ništa bar zbog Lina i Karle, koji su glavni likovi u knjizi. Ono što me dodatno vezalo za knjigu jesu fenomenalni opisi Indije, i ljudi koji tamo žive, i opisi uslova pod kojim žive. A oni koji vole indijske filmove ali ih nerviraju pjevanje i igranje zbog kojih film traje po tri sata – shvatiće zašto je to tako. Ja sada potpuno drugačije doživljavam te scene i uopšte, naučila sam jako važnu lekciju o sreći upravo iz ovih stranica.

Za kraj evo samo dva citata iz knjige, jer previše ih ima da bih mogla da izdvojim neki kao omiljeni.

„Plašt prošlosti sazdan je od komadića osećanja i sašiven nitima rebusa. Najviše što možemo da učinimo, uglavnom, je da ga ogrnemo utehe radi, ili da ga vučemo za sobom dok se borimo da idemo dalje. Ali sve ima svoj uzrok i smisao. Svaki život, svaka ljubav, svako delo i osećanje, svaka misao ima svoj razlog i svoj značaj: svoj početak i ulogu koju odigraju na kraju. Nekada zaista vidimo. Nekada vidimo prošlost tako jasno, i ćutimo objašnjenje njenih znakova tako vispreno, da svaki šav vremena otkriva svoj smisao i poruku koju krije u sebi. Ništa ni u čijem životu, koliko god dobro ili loše proživljen bio, nije mudrije od neuspeha ni jasnije od tuge. I u toj majušnoj dragocenoj mudrosti koju nam pružaju čak i ti užasni omraženi neprijatelji – patnja i neuspeh – imaju svoj razlog i pravo na postojanje.“

„Jer je to ono što činimo. Iskoračimo jednom nogom, pa onda drugom. Još jednom podignemo pogled ka režanju i osmehu sveta. Mislimo. Delamo. Osećamo. Dajemo svoj maleni doprinos plimi i oseci dobra i zla koje plave svet i povlače se iz njega. Vučemo svoje nevidljive krstove ka nadi koju nosi još jedna noć. Guramo svoja hrabra srca ka obećanju koje nosi novi dan. S ljubavlju: onom strasnom potragom za istinom mimo naše sopstvene. Sa čežnjom: tom čistom, niskazanom žudnjom da budemo spaseni. Jer dokle god sudbina čeka, mi nastavljamo da živimo. Bože pomozi. Bože oprosti. Nastavljamo da živimo.

Selma Šljuka


Selma Šljuka

Ko sam ja? Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam) e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica (trenutno) dvije knjige poezije, "Deseto nebo" i "Maloljetni suncokret". Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete