Interview Dolores Bura “Iza kulisa”…

Kada sam dobila za zadatak odraditi intervju s Dolores, moram biti iskrena – oznojili su mi se dlanovi. Što pitati ženu poput nje? Kako se ponašati, kako joj pristupiti? Mnoštvo pitanja mi se urojilo u glavi u trenu, a nervoza se pojačavala svakom sekundom sve više i više. Poželjela sam poput malenog školarca javiti uredništvu da sam pod temperaturom ili da mi je pas pojeo laptop, te da nisam u stanju odraditi zadatak. Svakakve ideje eskiviranja su mi pale na pamet, no onda se javila moja balkanska hrabrost „Ništa Ive, budi svoja i lijepo se javi ženi, pa kud’ puklo da puklo“ – rekoh sama sebi i vjerujte mi nisam pogriješila.

Druženje s Dolores bilo je više od jednog intervju-a, bilo je to jedno predivno popodne uz druženje i smijeh uz našu osobu godine portala.

Ovo je priča s Dolores iza kulisa…

Iza lijepog lica, iza svih novinskih natpisa i društvenih mreža tko se uistinu krije iza imena Dolores? Ili ste Vi sve ono što drugi vide u Vama?

Ja sam „divlja žena“ ona žena o kojoj Clarissa Pinkola priča u knjizi Žene koje trče s vukovima. Kada sam prvi put pročitala knjigu shvatila sam tko sam, uvijek čudna u društvu i okolini radi otvorenih emocija, ushićenosti za životom i kako kažu „pretjerane osjetljivosti“. Oduvijek sam imala potrebu  otvoreno pokazati što osjećam, izraziti se na neki kreativan način i nekako sve poslove i diplome koje sam stjecala nisu me činili sto posto sretnom dok nisam otkrila fotografkinju u sebi i postala plesna instruktorica. Tek tada kada sam otkrila sebe po prvi puta u životu sam bila „slobodna“ prava ja. Nesputana, inspirativna, puna ideja, radosti, ljubavi i full raširenih krila. Moram naglasiti kako nije do toga došlo preko noći. Poklopilo se nekoliko stvari – napustila sam brak u kojem sam živjela, kao ptica u zlatnom kavezu i tu sam se oslobodila. Paralelno sam otkrivala svijet fotografije, dok se u istom periodu, sa mojih tada 35 godina, pojavio muškarac mog života Moja muza. On mi je dao najljepši poklon u životu, pokazao mi je umjetnicu kakva sam danas. Probudio je i dotaknuo dimenzije moje duše o kojima nisam ni sanjala. Do tada mi nitko nikada nije poklonio nešto tako lijepo i oslobađajuće. I tako je sve krenulo, ideje su samo navirale, a ja sam sve više postajala prava Dolores. Umjetnička duša koja uživa u tome što radi i dijeli sa drugima. Što je dovelo do jedne sjajne izmjene energije.

Otkrivajući javno svoju dušu, govoreći o problemima i situacijama koje prolazim doprla sam do ljudi koji prolaze isto ili slično i kojima su  moje riječi postale ohrabrenje i snaga.

Svaka žena svoju snagu najviše crpi iz sebe same, ali u Vašoj situaciji mnoge pokleknu ili bi odustale s pozitivom i neprekidnom borbom za životom. Ono što mene i vjerujem mnoge zanima je koji je Vaš unutarnji pokretač koji Vas ne da slomiti?

To definitivno nije lagano, čak ni kada znamo tko smo, što je ključno.

2014.g. završila sam na dijalizi. Naime, od 14. godine početkom rata i ogromnog stresa kojeg sam doživjela bubrezi su počeli otkazivati. Već tada kao teenagerica prošla sam kalvariju po bolnicama i morala sam se suočiti sa surovom stranom života. Još od tada učim kako izvući snagu iz sebe, kako se ne predati, kako ojačati da te ne diraju zlobni komentari okoline itd. Stalno radim na tome, radim na sebi, čitam, analiziram, učim, padam i ustajem ma koliko god puta pala. Hvatam se za slamke, za vjeru, za ljude, za inspiraciju, za fotografiranje , za ples, za pisanje knjige i moje autobiografije. Hvatam se za činjenicu i vjerujem vlastitom motu kako ćeš uspjeti samo ako stalno pokušavaš i budeš uporan/na. Upornost je jako važna. Nema odustajanja, ma koliko god puta pali ili pogriješili. Danas uopće ne vjerujem da postoje greške, nego samo lekcije i da problemi nisu prepreke, već prilike da rastemo. Sve mi je danas nekako lakše, pa čak i dijaliza s obzirom da sam se ostvarila kao umjetnica i da sam otkrila koji je moj životni poziv. Poziv koji je definiran kroz pomaganje drugima, što me čini ispunjenom. Poziv zbog kojega i jesam tu gdje jesam – s obje noge čvrsto na zemlji. Prije svega želim naglasiti kako ima dana kada plačem i kada mi se čini da je sve crno i da nema izlaza. I to je normalno. Normalno je da postoje takvi dani, potrebno je i isplakati se biti povremeno i tužan, te tu svoju tugu prigrliti da od nje naučimo. Nakon takvih dana potrebno je opet ustati i hrabro nastaviti dalje, pronaći tu snagu u bilo čemu, uhvatiti se u koštac s problemima i sami sa sobom. Svako jutro započinjem mislima kako sam sretna, jer su moje ruke i noge zdrave, upalim omiljenu pjesmu i plešem po sobi. Obučem najdražu majicu i prošetam po lipom mom Šibeniku, sa lipim morem, lipom katedralom, lipim ljudima, jer pozitivnim mislima i tim malim „beznačajnim“ ritualima mi zaista možemo promijeniti dosta toga, a načina je bezbroj. Treba samo pronaći što nam najbolje odgovara. Danas znam da heroj mog života sam ja i da je to sjajno jer nitko me ne može spasiti osim mene same.

Kaže jedna stara izreka kako je u ljubavi i ratu sve dopušteno, slažete li se s njom? I biste li trpjeli zbog ljubavi?

Ljubav je za mene najdraža tema i smisao našeg postojanja.

Ratove mrzim, glupi su mi i zabranila bih ih, a kamoli da bi u njima sve dopustila. Ljubav ona mora biti neopterećena lagana i prirodna kao disanje, sve ostalo nije ljubav. Ljubav mora biti luda, ali i moralna. Ljubav nije trpljenje, već uzajaman rast . Ljubav je kada ne očekujemo ništa nazad nego volimo i to je za mene dovoljno. Moja  ljubav je moja inspiracija.

Uza toliki interes javnosti i okoline, jeste li ikada poželjeli otići na odmor od svega? Od ljudi i svih onih znatiželjnika koji nisu toliko naklonjeni emancipiranim ženama poput Vas?

Slobodno mogu reći da sam sretna, jer nemam neki veliki pritisak okoline. Sve se to nekako događa spontano, naravno da budu periodi kada mi dolazi veliki broj poruka na koje naravno želim svima odgovoriti. Ne paničarim, već si uzmem vremena i to odradim fino polako. Nikako ne želim da mi to predstavlja napor.  Imam periode i kada mi se ne priča, a pričljiva sam jako, međutim i takvi dani su potrebni. Tada isključim zvono mobitela i odmaram. Šibenik je grad koji ima jednu sjajnu energiju –  opuštenu, laganu, usporenu. Sve ti je blizu i svugdje možeš pješke i to je moj odmor. Šetnja uz more, po šumi, možeš se izolirati. Prepoznaju me ljudi po cesti i uglavnom su to lijepa iskustva, zaista nisam imala nešto previše loših, ok možda tu i tamo pokoja zlobna poruka ili susret, ali kako sam od 14 godine počela tu borbu sa okolinom tako sam zaista odavno to pustila i ne pogađa me. Isreno, ponekad me iznenadi količina zlobe i gluposti – neznanja iz kojih izađu neki presmiješni komentari, ali mahnem rukom na to i puštam ih da misle kako su u pravu, jer ljudi uvijek misle ono što žele, a ne ono što je. Tada ja okrenem leđa i jednostavno budem sretna i nasmijana.

Jesu li fotografija i uređivanje interijera hobiji pomoću kojih se opuštate ili strast koju živite?

I jedno i drugo. To je kod mene nekako povezano i fino isprepleteno, u isto vrijeme strast ,uzbuđenje, inspiracija, razmišljanje o idejama, realiziranje i na drugu stranu opuštanje u takvim mislima. Sanjarenje, osjećaj radosti ispunjenosti i mira. Nema većeg gušta kada uspijem sa nula kuna realizirati neku ideju za fotku ili prenamijeniti neki stari komad namještaja i dati mu novi izgled. To je ono što me ispunjava i da, to sam sve ja.

Kada kažem riječ „ples“ koje Vam prvo sjećanje izvire pred oči?

Prva stvar na koju promislim su osmijesi žena koje su uživale na mojim plesnim satovima. Energija koja je ispunjavala dvoranu bila je zadivljujuća i to je najbolji osjećaj na svijetu. To je nešto za što sam ja rođena.

U današnje vrijeme primjećujemo kako sve više žena postaje frustrirano, ljutito i pakosno, te kako se ne libe povrijediti sve oko sebe poznavali ih ili ne. Koju biste im poruku poslali? I što je za vas glavni uzrok ovakvog ponašanja?

Nezadovoljstvo je glavni izvor svake zlobe, ono što sam već spominjala da je ključno, a to je u životu uistinu upoznati tko si. Većinu ljudi kada pitaš“tko si ti?“ ne znaju odgovor. Ne koje ti je ime, ne gdje radiš ili koji ti je društveni status nego tko si ti? Samo ti!?

Većini je nametnuto kako život treba izgledati i većina slijepo slijedi pravila ne pokušavajući doznati tko su zapravo, koji su im talenti, koja im je svrha, što ih najviše čini sretnima. Premalo se ulaže u duhovno, dok je materijalno postalo toliko dominantno, a ono pruža sreću samo trenutno. I ako uz takav pristup životu još naiđu i problemi ljudi su izgubljeni, a onda većinom postaju zlobni, jer tako je lakše. Puno je teže slomiti sebe, pobijediti sebe, priznati da ti je teško, da si slab, da te boli i takav se onda uzdići. Skupiti hrabrost za promjenu, za odbacivanje krivih uvjerenja, to ne može svatko, za to su potrebna muda, koja nemaju veze sa spolom.

Smatrate li sebe popularnom i slavnom osobom?

Ono što uglavnom u današnje vrijeme znači popularnost i slava to nisam ja. Ono kako ja sebe vidim je nešto sasvim drugačije, jer sam uspjela pretvoriti svoje ožiljke u zvijezde. Ima jedan citat na eng. kojeg sam davno čula „turn your scars into stars“ i moram priznati, tada ga nisam shvaćala. Danas znam da sam u tome uspjela pomoću društvenih mreža, koje ako znaš pravilno upotrijebiti mogu biti sjajan način za napraviti nešto dobro.  Tako sam dospjela do velikog broja ljudi kojima je zaista teško i koje vjerojatno nikada ne bih srela u životu, a kojima sam dala snage i nade ali i oni meni, to je dvosmjerno. Moja muka je dobila smisao i kada mi je najteže sjetim se svih tih ljudi i bude mi lakše. Mislim da je to važna stvar. I da ne mislim da sam slavna i popularna, ja sam samo ja i to mi je dovoljno.

Svi mi imamo uzore u životu, koji se mijenjaju s godinama i našim razmišljanjem koje sazrijeva, tko su bili Vaši uzori? I koliko se možete poistovjetiti s njima?

Oduvijek i zauvijek glavni uzor u mom životu je moja majka. Nje nažalost nema već 13 godina, ali pečat koji je ostavila za sobom izuzetno je jak. Naučila me prije svega što je to bezuvjetna ljubav, što je to biti dobar i pošten čovjek. Od nje sam naslijedila sve talente, ona je zaista bila jedna iznimna žena. Neopisivo je riječima koliko i kako sam samo ponosna što sam imala takvu majku. Moja majka bila je žena ispred svog vremena čije riječi i savjeti mi doživotno ostaju kao misli vodilje.

I za kraj, jedno lagano pitanje, naziv omiljene pjesme i njezinog izvođača?

Pa ovo je najteže pitanje haha J

Kako se odlučiti u moru fenomenalne glazbe za samo jednu pjesmu? Pogotovo jer volim i jazz i fado i klasiku i rnb i hip hop i sve u biti (osim cajki haha J).

Ajde, trenutno me inspirira i daje mi snage Arsenova „Djevojka iz moga kraja“ sa stihom „ona ne da da je slome otima se i prkosi“. Možda zato što u njemu vidim sebe i sve ono što želim drugima – ne dajte da vas slome.

Neka Vas zadnja misao Dolores vodi ne samo kroz dan, već kroz život, jer svijet ipak nije tako ružno mjesto i danas je najbolje vrijeme za biti čovjekom. Nadam se da ste uživali u druženju s Dolores kao što sam ja i da ćete zajedno sa mnom biti barem u pola hrabre poput nje.

Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik - i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r'n'r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj "lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna" - koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete