Nela Baričević: Kad narastem, bit ću…

Da ste se dvadesetak godina unatrag spustili na koljena i milim me glasom pitali: „A što ćeš ti biti kad odrasteš?“, ispalila bih: „Veterinarka!“, a onda bih pogledala naoko prema gore, a zapravo samoj sebi u tadašnje, nazovimo ih, dječje dubine i rekla: „A ne, ne… pjevačica… a ne, možda ipak voditeljica.“ I to je u redu.

Sasvim je u redu pogubiti se u samoj sebi tamo negdje sa sedam-osam. To će vam i drugi reći. U redu je ne znati točno odgovoriti na pitanje što ćeš biti kad odrasteš onda kada ne dosežeš do pulta u lokalnoj prodavaonici. Kada u ručici nosiš čvrsto stisnutih pet kuna za polubijeli kruh po koji te poslala mama. Onda kada ulazna vrata otvaraš još posve pažljivo i ne propuštaš proviriti kroz špijunku i triput pitati – tko je. Onda je u redu i oprašta se.

No u određenom nam momentu svima prestaje biti u redu ne znati – što će tamo netko biti kad odraste. Misliš si: „Pa to nije više dijete, to je odrastao čovjek! Trebao bi znati što će sa sobom!“

Eto, rodi se momenat u kojemu što je do jučer bilo u redu, danas više nije. Prerastao si pult. Imaš vlastiti novčanik. Kupuješ kruh sa sjemenkama jer ti tako želiš. Kad puštaš u svoj dom više i ne pitaš tko je s druge strane vrata, jer znaš koga iščekuješ.

No najednom ne znaš što od samoga sebe očekuješ. Bingo!

Ipak, uzeh ovo vrijeme da ti kažem da je u redu. U redu je pogubiti se u samome sebi s dvadesetiosam, trideset, četrdesetijednom, pedsetitri. U redu je putovati ne znajući točno kamo. U redu je biti osoba koja kuca, a ne zna točno na čija vrata i zašto. U redu je činiti to.

Bez kompasa.
Bez povratne karte.
Bez putnog osiguranja.

Rekoh kao dijete da ću kad narastem biti veterinarka. Mogla sam, ali svemir se pobrine da ti ukaže da voljeti životinje nije isto što i liječiti ih. Operirati ih. Svemir se pobrine da shvatiš da nije baš sve što ti se učini privlačno u jednom trenutku ono što bi zaista trebalo biti. Mogla sam tako biti i pjevačica. U redu, nisam (ne)sluha radi. I eto opet male čarolije svemira koja je poravnala moj puteljak svojom čudesnom namjernošću da me u datom momentu, shodno onim vrijednostima i možebitno talentima kojima raspolažem, odvede na pravi put. Prema tome, danas nisam ni voditeljica. Jer iako bi diploma opravdala tu ulogu, moja nutrina ne bi. Ja, naime, radije izlažem što u srcu nosim, a dušom ispisujem.

Ipak, uzmi ovo vrijeme i priznaj si da sve što si htio biti kad narasteš – naposljetku nisi postao, barem ne iz istih onih razloga za koja si se kao dijete grčevito držao. Da sve što se tadašnjem malenom tebi činilo privlačno s odmakom više ne bi jednako slatko, jednako veselo srcu, jednako privlačno duši.

Priznaj da tada nisi ni znao što znači biti veterinar u pravome smislu riječi, znao si samo da želiš spašavati unesrećene i bolesne životinje jer ti je ujakov Max totalno prirastao srcu. Priznaj da tada nisi ni znao što znači biti astronaut, ali ti se činilo nadasve odvažnim i srčanim biti od onih rijetkih koji bi u slučaju kakve nepogode svjetskih razmjera bili u prilici braniti čovječanstvo. Priznaj da tada nisi ni znao što znači biti policajac, vatrogasac, doktor… ali si htio značiti tom dijelu mikrosvijeta, htio si spašavati, htio si imati moć da pomažeš i liječiš, htio si nositi i činiti – dobro.

Priznaj da si pjevač, glumac, novinar, književnik htio biti jer te se netko od njih posebno dojmio. Prirastao ti je srcu kada si ga gledao na ekranu, čitao njegov, a možda i izmišljeni, intervju. Priznaj da si kreirao stvarnost i tadašnju i buduću prema onome što ti je prikazivano, a što još nisi mogao posve razumjeti. Priznaj si. Oprosti si.

I stoga je bilo posve opravdano nizati sva ta zanimanja i profesije. Bilo je opravdano željeti biti automehaničar, jer obožavaš onaj crtić s automobilima koji se pretvaraju u superkul robote, a uz to ti je i simpatičan striček Željko, tatin automehaničar, koji svojim rukama uvijek uspije popraviti vaš automobil.

Priznaj da si o svijetu sudio višestruko jednostavnije no što činiš sada u odrasloj dobi kada je na pitanje što si kao mali htio biti kada narasteš naoko tako lako odgovoriti. No, samo ako odgovor ne treba i objašnjavati pravim izvorima nutrine.

Stoga se, danas ovako odrasla, ovako odgovorna, ovako tobože ozbiljna, usuđujem odgovoriti na to pitanje tek jednim svojim citatom…

„A da me danas pitaju što želiš biti kad odrasteš odgovorila bih – nikada tiša od nepravde, nikada glasnija od pravde.“

Dokučih da je jedino to ono što sam u kontinuitetu, od kada postah svjesna sebe, htjela i težila biti. Jedino to. Sve drugo. Svako zanimanje. Svaki posao. Svako drugo postajanje – ujedno je u određenom momentu nestajanje.

Dokučih da me jedino to čini onime što jesam. Onime kao kakva sam rođena.
Jedino me to jučer činilo; jedino me to danas čini; jedino će me to sutra činiti – čovjekom.

A tebe? Što čovjekom čini tebe?

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete