Nervozno je cupkala nogom i odsutno miješala kapućino slušajući blebetanje njene prijateljice, koja je sjedila prekoputa nje. Uvijek je bila dosadna i brbljiva, ali sada joj je to njeno brbljanje godilo. Dogovorila je izlazak s njom još davno i htjela ju je odbiti pa je odustala. Trebalo joj je nešto da joj otjera misli s drugih stvari, a Andreino brbljanje je bilo idealno. Doduše, nije bilo baš uspješno. Još uvijek su joj mislili lutale ka njenom ucjenjivaču. Njegov glas joj je još uvijek odzvanjao u ušima. Bojala se. Strah je još uvijek nije puštao iz svojih čeljusti, samo bi povremeno popustio pritisak.

Sjedile su u bašti popularnog restorana, gdje su izlazili džetseteri i svi oni koji su željeli da budu viđeni. Gazda ju je obožavao jer je znao da za njom obično dolazi i masa njenih obožavatelja i novinara, a za njega su to bile pare. Gledala je u mobitel, koji je stajao na stolu. Čekala je da displej zasvjetli i da dođe nova poruka od onog psihopate koji ju je ucjenjivao. Još uvijek joj nije rekao šta hoće. Htjela samo da sve ovo završi i vrati se svom životu. Šta je želio od nje? Novac nije. To je rekao. Šta onda ako ne novac? Znao je za njenu tajnu, čije otkriće ju je moglo koštati svega. Ne samo nju. Ako bi ta tajna izašla na vidjelo, pokrenula bi se cijela lančana reakcija čije posljedice bi bile ravne biblijskoj katastrofi.

Uzela je mobitel, otključala ga, a onda brzo preletjela preko nekoliko aplikacija. Nije bilo nikakvih poruka osim onih standardnih koje je dobijala od raznih kretena. Kao da je neko bio željan njihovih kita. Onu koju je željela, našla je sama i uzela. Druge je nisu interesovale. Više nije bila takva ženska.

“Ti mene uopće ne slušaš, zar ne?”, Andrein glas je prenu.

“Molim?”

“Eto vidiš. Ništa me ne slušaš. Pričam ti kako sam dobrog tipa upoznala jučer u tržnom centru, a ti si totalno odlutala.” Andrea je frktala. Sićušna plavuša usana punih kolagena i prenaglašene šminke stavi naočale na lice i zavali se, tobože ljutito, u stolicu.

Pogledala ju je ne vjerujući svojim očima. Zar je zaista toliko bila plitka? Da li su sve osobe oko nje bile poput Andree? Naravno da jesu. Voljela se okruživati takvima. Uvijek se gradila osobama koje su bile puno slabije od nje. Lakše je manipulisati s takvima, a od njih nije imala baš nikakve koristi. Pitala se da li da joj kaže šta joj se dešava. Nekome je morala. Nije mogla trpjeti ovaj pritisak. Nije mogla Njemu, a niti Dadi. Andrea joj je bila nešto najbliže prijateljici što je imala.

“Čuj, Andrea”, poče ona vadeći tanku cigaretu iz ruke drhtavom rukom, a onda je prinese usnama i zapali pa povuče dug dim prije nego nastavi dalje. “Moram ti reći nešto.”

Andrea je i dalje prkosno gledala negdje sa strane, kao dijete kojem je odbijena kupovina skupe igračke.

“Andrea, molim te.” Otpuhnula je dim i uzdahnula. “Znam, slušala sam te. Pričala si o tipu kojeg si upoznala i kako ćeš danas izaći s njim. Još jedan u nizu prinčeva na bijelom konju. Znam te, mala. Uvijek ista priča s tobom i muškarcima. Ovo je bitno, Andrea. Pitanje života ili smrti.”

Plavuša okrenu glavu prema njoj napućenih usana i pogleda je preko naočala.

“Imam ucjenjivača.”

“Molim?” Andrea skide naočale i privuče se bliže, naslonivši svoje krupne grudi, koje su ispadale iz dubokog dekoltea, na stol. “Opet?”

Ona klimnu glavom povukavši još jedan dim.

“Zna li Dado za to? Zašto to ne sredi?”

“Zato što mu ne smijem reći. Zaprijetio mi je.”

“Kako će znati?”

“Znat će. Vjeruj mi. Zna stvari o meni koje niko ne zna. Čak ni ti.”

Andrea uze cigaretu iz kutije, zapali je i primače joj se još bliže.

“Šta hoće? Novac?”, šaputala je. “Možda da te jebe?”

Grickala je lijepo sređeni nokat dok je cigareta dogorjevala među njenim prstima. “Ne znam. Ne govori mi ništa.” Nervoza ju je hvatala sve više. Shvatila je da je pogriješila što joj je išta rekla, ali sada je bilo kasno. Šteta je učinjena i nije bilo povratka niti mogućnosti popravke. Pogledala je na sat. Uskoro mora biti na poslovnom sastanku na koji nije smjela zakasniti. Srknula je ostatak kapućina i bacila novac na stol iz svog Dolce&Gabbana novčanika.

“Gdje ideš?”, upita je Andrea iznenađeno.

“Moram ići. Sastanak. Izvini. Nemoj da bi kome pričala o ovome. Životi su nam u opasnosti. Obećaj mi.”

Andrea ju je gledala zbunjeno. Ona je uhvati za nadlakticu i stisnu, unoseći joj se u lice, pazeći da je neko ne čuje. “Obećaj mi”, prosikta kroz zube.

“Obećavam”, promuca Andrea. “Pusti me. Boli me.”

“Izvini”, reče i izgubi se.

Kada je konačno došla kući  nakon sastanka, koji se odužio i više nego što je očekivala, upalila je mobitel. Zaboravila je da joj se baterija potrošila na sastanku. Jedva da ga je uključila u struju kada dođe poruka. Jeza prođe kroz nju ugledavši sada već poznat broj.

Cccc. Pričaš naokolo. Valja li to?

Sledila se. Kako je znao?

Ne pričam, otipkala je brzo. Kunem ti se.

Ne laži, najljepša. Jedna ptičica mi je sve rekla.

Andrea? Rekla mu je? Ali kako? Nemoguće. Odmahnula je glavom. Nije željela ni misliti u tom pravcu. Njena Andrea je radila s njim? Zaista?

Zvuk poruke odjeknu. Mobitel zavibrira. Na ono što je vidjela na slici koja joj je stigla, ništa je nije moglo pripremiti. S displeja mobitela ju je gledala Andreina glava. Prenaglašena šminka se razmrljala po licu, raskvašena suzama, koje je bez sumnje prolila prije smrti moleći svog ubicu za milost. Tijela nije bilo, samo glava uredno postavljena na neki stol.

“Andrea”, zavapi ona, povrati, a onda se na njene oči spusti zavjesa i ona potonu u mrak.

To be continued…

OSTALI DIJELOVI

 

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari