Teorija pretakanja iz šupljeg u prazno ilitiga o jednom „bogatom“ narodu?

Čudan smo mi narod! Žalimo se kako nemamo, a ponašamo kao da imamo. I usamljena sam kada kažem kako to jadikovanje sve manje ima pokrića s obzirom na to da trošimo gdje god možemo, kad god možemo! Jer razmislite – možda baš zato i nemamo, jer vječno trošimo kao da imamo? S obzirom na taj absurdities, tada kukati možemo jedino – o našoj gluposti. Nije li tako? A možda u tom grmu i leži zec; kukamo što nemamo, međutim nikako da osvijetlimo kako uz minus na tekućem računu – nedostaje i par dasaka u glavi? Ne znam. Možda?

Živimo praznih džepova, s minusom ili dva na tekućem računu, ali nikako da napokon stanemo na loptu. Pitam se zašto je to tako? Kada smo postali narod koji mora imati sve, da bi tek kasnije shvatio kako ustvari nema – ništa?

Nedavno sam gledala hrpicu stručnjaka za financije što se okupiše na HRT-u kako bi se međusobno prepucavali sere li naš narod u prazno kada kaže kako nema ništa. Pitalo se petero ili šestero „stručnjaka“ laže li narod i samu Vlas kada kaže kako „nema ni za kruh“, s obzirom na prošlogodišnji porast plaća od (čak) 5%! Tim činom postali smo, prema riječima „stručnjaka“, – Rockefelleri, samo što se i dalje (nerazumno) žalimo kako nemamo! Najgori smo! Jer neovisno o tome što smo od prošle godine bogatiji za cca 300 kuna po glavi stanovnika – i dalje jamramo! I dalje smatramo kako našim radom zaslužujemo više! Sram nas bilo. Istina, s tristo kuna treba biti šampion u žongliranju proračunom kako bi se podmirio jedno tjedan špeceraj u frižideru za četvero članu obitelj – ali o tom potom.

Povukla je, usput, ta stručnjačka bagra i paralelu kako u našoj zemlji od 4 milijuna stanovnika samo 500.000 nikada nije bilo blokirano. A ako se uzme u obzir kako svatko od nas posjeduje i do pet kreditnih kartica – to bi značilo kako tek stotinjak tisuća stanovnika nikada u životu nije bilo blokirano. I suza čovjeku krene niz obraze nakon što napomenuše kako upravo tih 100.000 trenutno hara po francuskim, švicarskim, talijanskim ili slovenskim skijalištima, dok ostali narod grca u blokadama. I čovjek se zapita koliko je istine u tome da je grozno biti u blokadi s obzirom na to kako sam barem dvojicu „blokiranih“ vidjela u novinama kako uživaju u skijanju, dok eto moji roditelji koji nikada blokadu vidjeli nisu – nisu vidjeli ni Alpe, a vjerojatno ni skije uživo. Ali zato životopisno svaki mjesec vide kako se približavaju onom crvenom minusu na računu, pa umjesto skijanja traže dodatne posliće, bauštelu kakvu, da izbjegnu crvenilo. Budale! Nisu li? Nikako da nauče kako oni „blokirani“ se bolje provode. Mogli su se i moji roditelji upravo spuštati niz snježnu padinu, a ne onu financijskih problema.

A kad smo kod onih pet kartica što posjeduju što stručnjaci spomenuše, alat im je to da pretaču iz šupljeg u prazno. Pa se tako diže s Americana da se prebaci na MasterCard, pa s Dinersa da se prebaci na Maestro, a s Maestrom će se pokriti račun na Americanu. Visa je „zlu ne trebalo“. I tako svaki mjesec ispočetka.

I činjenica je kako kod nas bi svatko zaradio, a malo bi tko radio. Živimo na (prividnoj) visokoj nozi i moramo imati sve odmah. Sad, pa sad! Kultura štednje nam je u banani. A ako mi ne vjerujete razmislite malo o popustima u šoping centrima. Tko ih čeka, uopće? Nitko! Izvlačimo se na to kako čekanje popusta do 70 posto garantira „loš ulov“ pa kupujemo odmah bez obzira na nerealnu cijenu proizvoda. Jer nema još jedne čizmice trebaju. Jer su nam još jedne poderane hlače neophodne. Pa dok stojimo pred prodavačicom razmišljajući koju karticu dodatno opteretiti – American, MasterCard, Diners, Visu ili Maestro – ne razmišljamo o tome kako je sve u našem životu šuplje kada nam je materijalno najbitnije. Ne razmišljamo kako ne možemo generirati nešto kada ondje nema ničega. Ne razmišljamo kako takvim razmišljanjem – najšupljija nam je glava.

Neki sam dan sjela na kavu s frendicama i dotaknula se teme kako neki od nas nisu vidjeli fizički novac već godinama. Nisu ga već mjesecima držali u rukama jer danas se sve plaća u virtualnoj valuti – i to podrazumijeva kako se troši novac kojeg nema na računu.

Živimo u vremenu kada ljudi sjedajući na kavu pitaju konobara mogu li karticom platiti, jer kako kruh i mlijeko ili paketić žvaka – i kava se „provlači“. Najbolje na rate. Ako može. Neka sve ide s odgodom.

A onda tamo neki pametnjakovići na HRT-u ili u Vladi počnu se razbacivati pojmovima poput recesije, suficita, deficita, investicija, ekonomskog rasta. Pitam ja Vas što Ani Anić išta od toga znači kada ona dok pokriće stavi na svoja zaduženja – će leći u grob? A možda ni tada neće pokriti American do kraja. Zato ima djecu, oni će slati novce iz Irske, Kanade ili Njemačke. I nije samo ona takva, svi smo! Živimo u državi u kojoj oni što oštetiše državu za milijarde i nakon pravomoćne presude na ustavnom sudu i dalje NE vraćaju svoj dug, pa ako oni mogu – što i Ana Anić ne bi mogla?

I neka nas. Život je kratak, treba uživati u njemu. YOLO! Ako ste ikada igdje otputovali znate kako se nitko ne zabavlja tako dobro kao mi Balkanci. Nama je dobar provod u krvi. A za dobar provod – vrijedi iskeširati. Odglumiti Kardashianke. A u YOLO filozofiji se ne razmišlja o suficitu i deficitu, pogotovo ne kada su rasprodaje u šoping centrima. Imamo zato pet kartica. Peglat ćemo ih sve dok ide! A kasnije se svi kolektivno možemo žaliti – kako nemamo! A ako nas blokiraju – vidimo se u Val Thorens, Les Deux Alpes, L’espace Killy, Alpe d’Huez. Ili radije preferirate talijanska skijališta?

Martina Raos

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete