Sredinom 19. vijeka u Engleskoj postojala je jedna porodica. Porodica Bronte. Porodica koja je ostavila svijetu književna djela koja se dan danas čitaju i prepričavaju u jednom dahu. Klasike engleske i svjetske književnosti, koji su im osigurali besmrtnost. Iako su djeca iz ove porodice (pet sestara i brat) umirali mladi i jedno za drugim, živjeli su izgleda dovoljno da ostanu vječni. Šarlota je iza sebe ostavila četiri, a En dva romana.

Jedna od njih zvala se Emili. Jedna od njih uspjela je da napiše jedan jedini roman u svom životu i da njime osvoji svijet. Nije doživjela priznanja za svoje remek djelo, umrla je u tridesetoj godini od tuberkoloze, no priča koju je napisala vjekovima kasnije i dalje živi.

Radnja romana smještena je u izmišljenom kraju engleske, inspirisana pustarama i kamenjarima jorkširskih predjela u kojima je autorka odrasla. Živopisni predjeli, mirisi sa vresišta i dodiri vjetrova osjete se već na prvi dodir sa knjigom. Snažna, dramatična i po nekima inspirativna ljubavna priča kao tema romana, odolijeva svrstavanju ovog djela u standardne ljubavne romane. Ako me pitate kojeg je roman žanra, rekla bih vanvremenskog. Povezanost dvije porodice, koje su trajno uticale jedna na drugu, njihovo tragično vezivanje za jednu ženu i usmjerenost jednima ka drugima, probudiće u čitaocima duboke emocije koje tjeraju da roman čitate više puta.

Roman je napisan iz ugla dva nevažna lika, koji jedno drugome prepričavaju doživljaje ljudi i predjela, a koji su se igrom slučaja našli u datom trenutku na određenom mjestu. Sličan stil pisanja imale su i ostale sestre, pa su gotovo svi romani sestara Bronte napisani u trećem licu.

Tragična ljubavna saga počinje slučajnim doseljenikom u Greindž koji je odlučio da u gluvo doba noći pustarom ode do Orkanskih visova i potraži njihovog vlasnika. Stiže, taman pred kraj života glavnog junaka koji je preživio tri generacije ljudi koji su ovdje živjeli. Mračnog i ogorčenog, sablasnog i zastrašujućeg Hitklifa zavoljećete zauvijek. Probudiće u vama emocije za koje niste ni znali da imate.

Njegova životna priča počinje na ulicama londonskih smetlišta, gdje ga pronalazi gladnog i napuštenog otac glavne junakinje Ketrin Ernšo. Čovjek velikog srca, izmučenog i prestravljenog dječaka, koji je vjerovatno ciganin, dovodi u Orkanske Visove kod svoje dvoje djece. Namjera mu je da ga zavole i prihvate kao rođenog brata. Mlađa kći, odmah na početku razvija duboku povezanost sa ovom lutalicom. Njen nemirni duh, buntovna priroda i ludila pronalaze smisao u njegovoj crnoj koži, ljutim očima i besramnom karakteru. Tu nastaje duboka povezanost, koja kasnije kroz roman prati sledeće generacije i pokoljena i ostaje najvažnija spona između ljubavi i prezira.

Sa druge strane, nadomak Visova živi srećna i uglađena porodica Linton. Tanani duhom, nejaki tijelom i umom djeca iz ove porodice bivaju zaštićena od svijeta van njihovog posjeda. Elizabeta i Edgar Linton odrastaju u izobilju i neznanju, odgajani isključivo u ljubavi i povlaščeni u svemu što zažele.

Zaplet romana, počinje onda kad gospodin Ernšo umre, pa Kertinin brat Hitklifu ukine sve povlastice, učini ga robom i slugom, preseli u štalu i podsjeti ga da je jedan običan ciganin i beskućnik. Tad se u Hitklifu budi nesavladiva mržnja, oživljavaju se stare potisnute traume njegovog neograničenog bijesa i prezira prema čitavom ljudskom rodu. Jedino što se nikad neće promijeniti je njegova ljubav prema Ketrin.

Ketrin Ernšo izrasta u gospođicu i vlasnicu visova. Njena duboka povezanost sa Hitklifom biva narušena kad upozna Edgara, koji je bogat uredan i nježan pa poželi da upozna svjetove izvan ovog njenog. Divljakuša u njoj odjednom želi postati gospođica, želi se uvrstiti u bogato društvo kojem svakako pripada i osnovati porodicu. U jednoj gluvoj noći priznaje svojoj dadilji iz djetinjsta da je pristala na brak sa Edgarom koji je već u tom trenutku hipnotisan i nepovratno zaljubljen u nju. Hitklif skriven u mračnom kuhinjskom ćošku svedoči ovom razgovoru, međutim odlazi prije nego li čuje poslednje riječi svoje voljene Keti.

“Moja ljubav prema Lintonu je kao lišće u šumi-vreme će je izmeniti, svesna sam toga kao što zima menja drveće. Moja ljubav prema Hitklifu liči na večite stene ispod površine; izvor malo vidljive radosti ali neophodne. Neli, ja sam Hitklif! Uvek, uvek mislim na njega, ne kao na neko zadovoljstvo, jer ni ja nisam uvek zadovoljstvo sama sebi, već kao na svoje sopstveno biće.”

Poistovjećivanje nje sa njim kroz rečenice koje je izgovarala u romanu, pripadanje jedno drugome i opsednutost dva bića, koja su uzgred plod nevjerovatne mašte i talenta autorke povest će vas kroz nezaboravne krajolike sopstvene duše.

Od tog trenutka Hitklifu se gubi svaki trag. Vratiće se par godina kasnije, bogat i obrazovan da kupi visove od Ketinog brata koji je u međuvremenu postao alkoholičar i kockar i da se svima pojedinačno osveti. Mržnja prema Lintonovima prevazilazi granice logičnog a opsednutost sa Ketrin dobija nove neznatne dimenzije.

Njena patnja za njim godinama je bila zataškana, jer je uživala ljubav i povlađivanje svog sirotog hipnotisanog supruga i njegove bezazlene sestre. Bunilo u koje pada pri njegovom povratku, emocije koje oživljava, strašne patnje i haotične pojave u njenom umu odvode je ravno u smrt. Lintonu ostavlja ćerku i tako se gasi njena mladost. Ketrin Ernšo Linton ovdje poprima obličja demona ili duha koji će Hitklifa progoniti do sopstvene smrti. Ne dozvoljavajući da njen lik nestane iz njegovog uma prizivaće je i buncaće o njoj godinama.

“Ja volim svog ubicu-ali tvog? Kako mogu?

…Rekla si da ne mariš ništa za moje patnje. I ja se molim samo jednom molitvom-ponavljam je dok mi se jezik ne ukoči-Ketrin Ernšo,da ne nađeš mira dokle god ja živim! Rekla si da sam te ja ubio-pojavljuj mi se onda kao duh. Znam da su duhovi preminulih lutali po zemlji. Budi uvek sa mnom-uzmi na sebe kakav god hoćeš oblik, muči me do ludila! Samo me nemoj ostaviti u ovom ponoru u kome ne mogu da te nađem. Ne mogu da živim bez moje duše!”

Ovdje smo tek stigli do polovine romana. Drugu generaciju koja dolazi nakon Ketrin predstavljaju njena ćerka, Izabelin sin kojeg je rodila Hitklifu i sin Ketrininog brata. Ojađeni od samog rođenja, kao da su nastali samo da budu žrtve hladne i nepokolebljive osvete koju Hitklif sprovodi godinama. Bez trunke milosti i empatije on uništava njihove živote, tlači ih kao robove i uništava svaku nadu za budućnost. Mala Keti od početka osjeća beskrajnu mržnju i prezir prema njemu, nemajući pojma o prošlosti svoje majke. Ona Hitklifa neodoljivo podsjeća na njenog oca Edgara, koji mu je preoteo jedino što je u životu imao, voljenu Ketrin. S’ toga njegova mržnja prema njoj nema granica. Ne uviđa njenu sličnost majci, čak ni ne pomišlja da prizna da ona može imati išta zajedničko sa njegovim preminulim božanstvom.

Beskrupulozno ponašanje prema Keti, šokantni načini za sprovođenje osvete i živi emotivni opisi, dugo su roman činili neprihvatljivim u ono vrijeme u Engleskoj.

Umiranjem Hitklifa na kraju, rađa se jedna nova nada i dašak vjere u budućnost za novi mladi par koji neće podijeliti sudbinu svojih predhodnika. Platonska, pomalo bolesna i srceparajuća ljubavna priča, koja ne gubi svoj kontinuitet i snagu sve do smrti glavnih likova ostaviće vas u dubokoj emociji.

Emili Bronte ja karaktere svojih likova oživljavala i dočarala stvarnije od njenog sopstvenog života. Nije poznato da li je ikad bila zaljubljena, ali postoje zapisi da je prezirala muškarce. Njen brat koji je umro od posledica opijuma i alkohola poslužio je kao inspiracija za Ketrininog brata a njena istinska zaljubljenost u književnost poslužila je kao inspiracija za ljubav između glavnih likova. Neplodna siromašna zemlja u kojoj je rasla, inspirisala je njenu dušu i maštu izrodivši jednu od najemotivnijih ljubavnih priča ikad napisanih.

Narativni stil pisanja iako težak na prvi utisak, nerazumljivo pominjanje mnogo likova u startu i njihovo prepletanje jednima sa drugima učinili su ovaj roman klasikom svjetske književnosti.

Orkanski visovi su prevedeni gotovo na sve svjetske jezike a roman se i dan danas prodaje u milionima primjeraka širom planete. Porodična kuća porodice Bronte u Havortu (zapadni Jorkšir) danas je pretvorena u nacionalni muzej koji godišnje prima na stotine hiljada zaljubljenika i poštovalaca njihovog rada.

Jedna od velikih želja autorke ovog teksta je upravo posjeta muzeja sestara Bronte.

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari