Volim biti zaljubljena, sanjariti da već si moj… – pjevala je jednom davno Lana Jurčević i to u vremenu, kad, Quote: “Teško je pjevati o ljubavi i dati tu emociju kad se tako ne osjećaš, ali potrudila sam se.” Tako i ja, odlučih pisati kolumnu o ljubavi, u vremenu kad istu ne osjećam, barem ne u romantičnom smislu.

Trebam vam lagati kako je sve divno, ružičasto i romantično.

Trebam reći da svi trebate vjerovati u ljubav, jer ona, baš kao u romantičnoj komediji, uvijek sve pobjeđuje, a glavni likovi odšetaju zagrljeni u suton, ali…

Ljubav nije uvijek divna, nije uvijek pokretač i naš centar. Često postaje epicentar svih sranja koja nam se događaju, jer smo iz nekih razloga odlučili ostati u odnosu koji nije dobar ni za nas ni za našeg partnera. Ili smo odučili silno uletjeti u neki odnos misleći da će to biti to. Nikad zapravo nisam razumjela žene, koje namjerno ostanu trudne da bi nekoga upecale, jer eto one su silno zaljubljene ili se silno žele udati (ako je moguće bogato). Nikad nisam razumjela ljude koji silno traže svoju sreću i svoje ispunjenje u nekom drugom i kroz nekog drugog. Iako sam bila u vratolomnim odnosima, dala se i previše, ipak sam na kraju odlučila da je najvažniji odnos koji treba izgraditi, onaj sa samom sobom.

Iz njega izvire ljubav prema svim drugim živim bićima.

Znam da od mene većinom očekujete chick lit tekstove koji su pomalo sarkastični, nabijeni dozom autoironije, sprdnje na račun društva i sebe same, s nekom hrabrom Amazonkom u glavnoj ulozi, međutim, ovog puta pišem o nečemu što je moje dugotrajno razmišljanje, koje do sad nisam znala kako uklopiti u neki tekst. Možda nisam za to pronalazila prigodu? Ne znam.

Govorim o grupi žena, u koju možda na prvi pogled i sama spadam, (srećom samo u teoriji) koje su odlučile biti same. Koje su odbacile ideju ljubavi i vezivanja i koje više jednostavno ne vjeruju da mogu pronaći partnera s kojim bi mogle “Na zelenu granu”. Sinoć sam razgovarala s prijateljicom Sabrinom, koja kao i ja, u šali kaže da “Normalnih muškaraca više nema”, a tren zatim obje viknemo u glas: “A što je to danas normalno?”

Obje smo zaključile da većina ljudi ima nerealna očekivanja i više ne zna komunicirati. Sve se svodi na poruke u inbox i seks, odmah i sad, da se vidi “koliko smo kompatibilni”. Pa jebeš ti takav odnos, reći ću otvoreno! To nije ljubav, to je prešutni dogovor. Obje smo bile oduševljene što razgovaramo, gledamo se i smijemo i pri tom niti jedna ne pilji u svoj mobitel. Nažalost kako je Sabi rekla, svaki put kad negdje izađeš, sav razgovor traje maksimalno 20 minuta, a nakon toga svi vade svoje mobitele. Ne znam što je to postalo toliko krivo u nama da više ne znamo razgovarati?

I onda dođem do zaključka da i mi žene puno tražimo.

Sama se ne znaš postaviti, ne znaš razgovarati, ne baviš se ničim osim svojim profilima na društvenim mrežama a očekuješ da ćeš naći “normalnog frajera”? Na kraju zaključiš da takav ne postoji i da ti je bolje samoj?

Malo sutra!

Vjerujem da ima itekako dobrih frajera, kao što ima dobrih žena. Vjerujem da se samo nisu imali prilike naći, jerbo ako si ti načitana intelektualka, koja voli debele knjige starih filozofa i subote provoditi u kazalištu, pa znaš što? Pretpostavljam da tvoj savršeni muškarac i nije baš na Fejsu u grupi “Tko se može glasnije podrignuti?!” Osim ako sama sebe ne zavaravaš i debele knjige ti služe samo kao stalak za šminku i da prodaješ foru na Instagramu da si ti “full cool i načitana riba”. Onda moja sućut.

Isto se tako zapitaj dali tražiš partnera ili hodajući bankomat? I zašto silno želiš biti s likom kojem je teretana centar svemira, ako sama ne voliš ni u šetnju a kamoli ustajati ujutro u 5 i jogirati? Možda je vrijeme da si konačno priznaš da su i škembice sexy i da zapravo želiš nekog s kim ćeš poslije posla otići na masni burek, sjediti u parku, gledati ljude kako prolaze i smijati se kao da ti je opet 16 godina.

Možda je vrijeme da priznaš da kao i ja gledaš romantične komedije i vjeruješ u happy end i nisi sretna sama. I furaš taj hard core bitch mode, i vrištiš ja sve mogu i oću sama, samo da sebe uvjeriš da si sretna. Ali nisi.

Svakome treba ljubav. 

U redu je voljeti se. U redu je ne pristati biti u odnosu u kojem nisi sretna. U redu je izgraditi se, stvoriti svoj mali svijet, svoju sigurnost i sebe kao ličnost. Nije u redu lagati si da možeš tako cijeli život, sama, ne ako to zaista ne misliš.

Nema ništa loše u tome, da ti kao jaka i emancipirana, ostvarena žena, imaš kraj sebe jednog jakog, dobrog i realiziranog muškarca. Baš ništa. Osim što on možda neće doći u Armanijevom odijelu i imati jacuzzi u stanu, ali budimo realni, ni ti nisi Scarlet Johanson.

Fora je podijeliti masni burek. I fora je imati nekog s kim se možeš maziti i otić na pivu. To se zove sreća. To je ljubav.

Do nekog drugog puta, M.

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari