prijateljstvo, najbolje prijateljstvo, oprost

Nela Baričević: Nikada ti neću oprostiti…

Škripa svježeg snijega pod mojim starkama. Ulična rasvjeta i dvorište novouređene osnovne škole. Snježne pahulje dotiču naše obraze, ukrašavaju vlasi moje kose. Ja ih kao kakvo dijete lovim rukavom svoje veste i piljeći promatram te sićušne tvorevine prirode. Hladno mi je, ali nije vrijeme za osjećati minuse koji se oko nas množe. Najranija je mladost rezervirana za suludu hrabrost i bezglavo junačenje.

Pozivam te da se približiš da i ti vidiš kako je svaka od palih pahulja posvema drugačija, a čim približiš nos ja ti zamahnem rukom u nekom poludarcu. Smijemo se. Grcamo od smijeha. Zaustavljaš me i kroz šapat kažeš: „Ti ćeš biti moja žena…“ Ja udarim u još jači smijeh odmahujući polusmrznutim rukama.

„Hladno ti je?“ – pitaš.
„Kome? Meni?“ – stanka za progutati istinu:
„Ma meni nikada nije hladno.“

Istina ispod površine glumljene topline na minusu kojega se ne bi posramio niti krajnji sjever, jest ta da sam se uvijek osjećala sigurno uz tebe. Kako i ne bi… uvijek si se brinuo za mene. Čuvao me i pazio. Uvijek su imena svih tvojih prijatelja dolazila nakon moga. Prva ispisana pozivnica za rođendan nosila je moje ime, ali daleko bitnije, tvoje je ime bilo prvo i pod mojim srcem.

To su valjda ta čarobna prijateljstva. Te zauvijek dječje veze. Ti potpisi pod vječnost. To su valjda te borbe sa samim sobom. Ta odlaženja u vjetar. Te pahulje u tmini.

Bio si moja dnevna baza „Kako si?“ i „Što ima?“ poruka. Moja dnevna doza prijateljske ljubavi. Bio si moj prijatelj u školskoj klupi, jednako kao i na sportskom terenu. Moj, u porazu, zaklon. Moj, u pobjedi, tron. Bio si sve. Sve što osoba za odrastanja može poželjeti.

A onda… onda si nestao.
Onda si se oženio.
Postao si tata.

Hej ti…
pa ti si postao suprug
pa ti si postao tata!

Ja svoje čestitke tebi upućujem preko zvijezda. Zato tako sjaje. Zato ti se nekih noći čine bliže no ikada. Zato te miluju i zato se uloviš kako ih, bez riječi, promatraš. Uloviš se kako se sjećaš prethodnoga smijeha.

Ne brini… to su samo moje želje tebi.

Nikada ti nisam imala postati žena. Nikada moje srce nije zaiskrilo tom željom, tim nadanjem. A mojim si osjećanjima upravo ti bio prvi svjedok. Nismo, osim u kakvoj šali, miješali romantičnu ljubav s ljubavlju koja proizlazi iz onih najviših sfera prijateljstva. Znali smo… to se dvoje ne da stopiti. I za time niti ne treba ići. Međutim, prijatelju mene malene, prijatelju moga djetinjstva, vrijedi li takvo jedno prijateljstvo napustiti? Vrijedi li otići s glavom koja para oblake? Vrijedi li ti inat štogod ili ipak višu vrijednost pripisuješ sjećanjima? Tko će ga znati…

Netko će reći, nije ni bitno. Netko će reći pusti da prođe. No ja ne mogu. Ne mogu jer me to trnje previše bode.

Tko bi pretpostavio da ćeš nas kroz život izigrati? Ili sam ja možda izigrala tebe? Iz moje se perspektive tako ne doima… Možda bih te imala još da sam na tvoje posljednje: „Javit ću se.“, odgovorila svojim ponovnim pozivom. Možda bih te imala još da sam pristala doći na vjenčanje nakon što mi na prste više nisu stali svi mjeseci u kojima si se uvijek iznova zaboravljao javiti. Možda bih te imala da sam unatoč cijelom arsenalu snježnih kuglica napravljenih od svakog palog snijega za kojega si propustio odgovoriti na poruku, okrenuti broj, navratiti… ipak pristala biti tamo da bih stojeći pokraj tebe podijelila tvoju sreću. Dakako i njenu.

No nisam ju poznavala. Ti nisi našao vremena za upoznati nas, a ja nisam našla razloga stajati ondje osjećajući se kao vojnik na tuđem bojištu. Slobodno ti meni zamjeraj i piši pod „Zauvijek pamtim“. Samo daj, prekriži me u imeniku. Izbriši me iz memorije. Oslobodi taj dio svoga srca.

Netko će reći. Netko će svašta reći. Ljudi tek na temelju iskustava iz vlastitih života donose zaključke o tuđim, zato me, pristojnim rječnikom, a izmoždene duše, rečeno – nije briga.

Naposljetku, ja znam koliki su snjegovi pali dok sam usamljena stajala na školskom dvorištu. Znam i koliko je pahulja izvedeno u najraznolikijim kreacijama palo, a ja nisam imala koga pozvati da se približi da ponovim svoju spačku. Samo ja znam koliko sam puta grcala u smijehu prisjećajući se, a završavala ta ista prisjećanja slapovima suza.

Samo ja znam za svoje dječje najbolje prijateljstvo. Sve u redu… Jednako kao i ti za svoje.

P.S. Samo, znaš što? Ja u svakom tek prohodalom dječaku na ulici tražim sinčića najboljeg prijatelja mog prethodnog života, mojeg najzelenijeg doba. I boli. Čuješ? To boli! I tu ti bol, da tu ti bol, nikada neću oprostiti…

Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete