Ah, ta ljubav

– Oprostite, ali moram vas još jednom pitati želite li to uistinu učiniti? Odlučno je kimnula.

– Naravno.
– Ali… oprostite mi izravnost, ali vi imate osamdeset godina, a vaš suprug osamdeset i pet. Nekako je čudno. Prvi se put u karijeri susrećem sa slučajem rastave u tim godinama. Opet je kimnula.

– Razumijem što želite reći, ali shvatit ćete kada vam kažem što je zapravo na stvari.

Sada sam ja kimnula i udobnije se smjestila u stolici kao da sam očekivala dugu, dugu priču. Možda podsvjesno i jesam. Gospođa Tomas je bila po svemu drukčija od drugih mojih klijenata. Osim što je bila u poznim godinama, bilo je nevjerojatno da se odlučila za rastavu braka nakon punih šezdeset godina života sa suprugom. Kao odvjetnica radim deset godina i bavim se isključivo brakorazvodnim parnicama i obično su mi klijenti mlađi ljudi, a najčešći razlozi su prevare ili nedostatak ljubavi i razumijevanja. Zbilja sam se vraški iznenadila kada mi je u ured stupila ni manje ni više nego osamdesetogodišnja žena. No, moj je posao rješavati slučajeve, a ne preispitivati nečiju odluku samo zbog godina.

I gospođa Tomas se udobnije smjestila te započela priču.

– Vidite, u moje vrijeme je sve bilo drukčije. Supruga sam upoznala radeći na jednom poljoprivrednom gospodarstvu. Tada nije bilo mnogo izbora. Ako si želio nešto postići, nisi mogao puno birati. Također su se mnoge ljubavi dogodile uprava na sličnim mjestima. Ivan je bio divan i naočit mladić. Zaljubila sam se na prvi pogled, a već godinu poslije smo se vjenčali. Nije nam bilo lako. Ubrzo sam rodila prvog sina i morala sam biti domaćica što je ujedno značilo i da smo imali manja primanja pošto nisam mogla raditi. Međutim, nekako smo gurali. Sljedećih pet godina dobili smo još jednog sina i dvije kćeri. Ništa nam nije nedostajalo. Ivan je bio vrijedan i snalažljiv pa se ubrzo zaposlio u rudniku srebra. Težak i po život opasan posao, ali i dobro plaćen. I tako. Sve je teklo svojim prirodnim tokom. Djeca su odrasla, osnovala svoje obitelji, Ivan je dobio zasluženu mirovinu i sada smo dvoje staraca koji se raduju susretima s djecom i unucima i živimo, za današnje pojmove, dosta dobre živote.

Pročistila sam grlo. – Čini mi se da ste se voljeli i unatoč Ivanovom teškom poslu i svoj borbi, lijepo živjeli.
– Točno. Pa i sada, kao što rekoh, lijepo živimo.
– Čemu onda…
– Rastava? – završila je moje pitanje. – Inat. Draga moja, inat.

Lagano sam rastvorila usta. Nisam posve razumjela o čemu govori. Opet uzevši u obzir svoju dosadašnju praksu, inat se pojavljivao tek na sudu. Pogotovo nakon prevara isplivao bi inat – e sad ću ti iz inata sve uzeti.

– Sve se promijenilo, vremena, ljudi, način života pa i sama ljubav. Vi mladi zamišljate život na posve krivi način. Nekada je bilo važno imati krov nad glavom, hranu i odjeću, a sada, koliko god imali da nam je još i još i što je najgore, u sve smo uvukli ljubav.

– Ne razumijem – rekla sam iskreno. – Shvaćam da se sve promijenilo i da smo postali, pa, nezasitni, ali ne razumijem kako smo u sve uvukli ljubav?

– Lijepo – razvukla je usne u ironičan osmijeh. – Osim što ljudi imaju nerealna očekivanja od života, imaju i od ljubavi. Znaš, draga moja, kada hodate s mladićem sve je krasno. Jaooo, ljubav isijava na sve strane pa se mazite i pazite, tepate i najbolji ste si, ma nema vam ravna. Izvana cvjetate i zračite, a u mislima slažete savršeni život pa su tu kuće, novac, izlasci i da ne nabrajam, sve ono što i je nekako normalno, ali ljubav, eh, tu je kvaka. Znaš li što je ljubav?

– Što je ljubav?- glupavo sam ponovila.
– Da. Što je ljubav?
– Pa ljubav je, osim što se volimo, međusobno poštivanje, razumijevanje, kompromis…
– Jest, pravo veliš, to je ljubav. A zašto onda ljudi očekuju puno više? U redu, može više, ali čovjek treba biti realan. Ne može od ljubavi očekivati da će riješiti sve nevolje i nesuglasice. Ne može i ne smije čovjek nepromišljeno napraviti sranje, a onda sve strpati na konto ljubavi. Gadi mi se kada čujem „ako me voliš“. Što ako me voliš?! Trebaš trpjeti moja sranja i praštati dovijeka. Eee, ne ide to tako. To nije ljubav, to je ucjena. Ljubav je sve što si navela, ali nije alibi za sve živo. Gledam mlade parove oko sebe. Pa to je čudo. Drže se za rukice, ljubakaju i samo što ne trube uokolo kako su oni savršeni par i kako se beskrajno vole, a jedan pogrešan korak u času potopi svu tu silnu ljubav. Dođe mi da im kažem da brkaju kruške i jabuke. Nije ljubav ni odgovorna, ni stvorena za sve što se događa. Puno se očekuje od ljubavi. Puno nerealnog. Neće ti partner tepati cijeli život zato što te voli, neće te nositi kao kap na dlanu… To su scenariji romantičnih filmova.

– Da, točno. Zbilja je mnogo toga nerealno, ali sada sam posve zbunjena. Sada stvarno ne razumijem vašu odluku. Vidim da ste razumna i da ste trezveni i svjesni svega oko sebe. Niste mi naveli niti jedan razlog zbog kojega se želite rastati. Umjesto toga, govorite mi o ljubavi i stekla sam dojam da vi i gospodin Ivan dobro znate što je ljubav, da se još uvijek volite i da ne brkate, kako rekoste, kruške i jabuke.

Nastala je tišina. Imala sam osjećaj da sam rekla pravu stvar, ali i povrijedila osjećaje gospođe Tomas. Kao da sam je optužila da jedno govori, a drugo čini. No, nastavila je blagim tonom.

– Cijeli život sam posvetila Ivanu. Darovala sam mu najbolje godine, rodila djecu, brinula o kućanstvu i podredila sve svoje braku, zajedničkom životu. Sada drhtavim rukama okrećem zadnje stranice svoga života, a on mi kaže da je moglo i trebalo biti bolje. Na ivici života on se pretvara u nerazumno derište i govori o nerealnim stvarima. Pobogu, ako se mi nismo voljeli i poštivali, onda nije nitko. Ako mi nismo bili par za primjer drugima, onda nije nitko… A što je na kraju ispalo? Ispalo je da je sva žrtva, briga, trud, da su sve godine iza nas uzalud potrošene i da je moglo biti drukčije. I moglo je. Mogla sam biti neodgovorna i svadljiva supruga, mogla sam biti smeće. I on je sve to mogao. Mogla sam biti i malo bolja i pametnija. I on je mogao. Ali sve ima svoje granice. U svemu smo bili realni, pa tako i u ljubavi. Ne znam što se dogodilo, ali on je odjednom postao nerealan. Kao da na koncu nije zadovoljan. I to je razlog. Ako se hoćeš igrati, ja sam za. Ako nisi zadovoljan, dajem ti slobodu pa si potraži zadovoljštinu. Ja ti dragi moj neću ništa mijenjati i neću prihvatiti žalopojke.

Neznatno sam kimnula. – Znači, razlog za rastavu su nepromišljene riječi vašeg supruga?
– Tako je.
– I sada se osjećate povrijeđeno? Smatrate da ste oboje dali sve od sebe i da ste imali i još uvijek imate lijep život.

Gospođa Tomas je potvrdno kimnula.

– U redu. Pripremit ću dokumente za sud i zakazati termin. Ali prije toga bismo se morali sastati u svrhu mirenja. Dakle, vi i ja, te vaš suprug i njegov zastupnik. Možda možemo izbjeći sud ili barem sklopiti nagodbu kako bismo svima olakšali i lišili se mukotrpnih rasprava.
– Nipošto – tvrdo je odmahnula glavom. – Odlučila sam se za sud. Nikakvo mirenje ne dolazi u obzir.

Pomalo razočarano sam uzdahnula. Zbilja sam se, nakon kratkog, ali razumnog i otvorenog razgovora nadala da će ipak krenuti lakšim putem. Razumjela sam njezinu odluku, ali ne i tvrdoglavost i inat. Čak sam pomislila da tu postoji još nešto što mi nije rekla, da nije sve samo u toj, reći ću, svađi sa suprugom. Zvučalo mi je pomalo djetinjasto toliko se inatiti zbog suprugovih nerealnih očekivanja od ljubavi. Ali, nismo svi isti i ne razmišljamo isto. Također ne primamo srcu uvrede svi na isti način. Često prijeđemo preko teških riječi, jer na koncu, u žaru svađe svašta kažemo pa i ono što ne mislimo. Važno je ono što nosimo u srcu, a uvjerena sam da gospođa Tomas itekako zna što ona i njezin suprug nose u srcima. Međutim, ponavljam, ja sam odvjetnica i prije svega poštujem odluke klijenata pa slagala se s njima ili ne.

– Jesi li udana? – odjednom me upitala.
– Ne. Zaručena sam.
– Ah, to je onda gotova stvar, zato čuj savjet žene koja je prošla svašta u životu. Ljubav je svemoguća i čini čuda, ali ako posadiš krušku, ne možeš očekivati da će rađati jabuke. Razumiješ? Ako zaručnika voliš svim srcem, možeš očekivati da će i on tebe voljeti svim srcem, ali ne i da će puzati pred tobom. I ako ne puza pred tobom i za tebe ne čini apsolutno sve, ne znači da te ne voli.

I opet me zbunila, ali bilo je vrijeme da zaključimo razgovor. No nešto me kopkalo i morala sam još jednom pitati želi li stvarno završiti na sudu. Odgovor me, nakon svega, posve iznenadio.
– Ne – rekla je. – Završavam sada, u ovom trenutku, samo Ivan to neće znati. Pustit ću ga da se još malo prži – nasmiješila se, pa dodala: – Zločesto od mene, ali moram ga vratiti u stvarnost. Žao mi je što nije moglo na drukčiji način, no što je tu je.

Nakon što je gospođa napustila moj ured duboko sam se zamislila i… shvatila što je zapravo ljubav, realna ljubav. Odlučila sam ne brkati kruške i jabuke i okaniti se nerealnih očekivanja od ljubavi jer… itekako sam ih imala.

Ah, ta ljubav!

Božana Ćosić


Božana Ćosić

djevojački Vegeš, rođena je 21. velječe 1980. godine u Slavonskom Brodu. Ljubav prema pisanju pokazuje već u osnovnoškolskim danima, a piše do danas. Iz njezina pera teku pjesme, priče te romani razne tematike. Priče i pjesme objavljivane su joj u raznim zbornicima i web književnim portalima. Osim priča, romana i poezije piše dnevničke zapise Dnevnik (ne)obične djevojke za online časopis Kvaka u rubrici Iz Božaninog pera, te kratke priče za web portal Narativa. 2016. godine objavljuje prvijenac, kriminalistički roman Točka nestajanja, a 2017. ljubavni roman Neosvojiva vriština.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete