Ray Charles

Ray Charles: Kad ti život ne ide niz dlaku…

Ray Charles, pravoga imena Raymond Charles Robinson, rođen je 23. rujna 1930. u američkom gradiću Albany, Georgia. Životnom slučajnošću, ili kako bi neki radije rekli, nesretnošću života, u svojoj je četvrtoj, odnosno petoj godini doživio dvostruku nesreću. Prvo mu je, godinu dana mlađi brat preminuo, a potom je, kako se pretpostavlja glaukoma radi, počeo gubiti vid.

Praktički, tek što je osvijestio samog sebe, život ga je stavio pred test. Već dvije godine nakon, tada sedmogodišnji Raymond, potpuno je oslijepio. Međutim, kako život nije nalik bijelo-crnim tipkama klavira, već više mutnjikavoj sivkastoj kaši, tako ga je upravo ta nesreća dovela u posebnu školu za gluhe i slijepe, a gdje je uz razna znanja stekao i ono sviranja različitih instrumenata, poglavito klavira.

Da će jednoga dana biti pamćen kao svjetski poznati glazbeni umjetnik tada se nije moglo ni nagađati, kao ni da će tijekom pedesetih godina 20.st. biti jedan od začetnika soula – glazbenog stila nastalog iz stilova gospel i ritam i blues (R&B). Vjerojatno ni sam tada nije ni sanjao da će u povijesti glazbe stajati praktički uz bok glazbenicima koji su velikim dijelom utjecali na njega i njegovo umjetničko stvaranje. Prije svega, tu je svakako legendarni Louis Armstrong.

A kada te Frank Sinatra jednom nazove: „Jedinim pravim glazbenikom u show businessu.“ onda je jasno da se više nikome, više nikada ne moraš dokazivati. A kad imaš tako težak početak, a kad si crne rase, siromašan i slijep… uspjeh je utoliko nevjerojatniji. Ipak put do toga uspjeha nije bio posut blještavilom umjetnih zvjezdica, zlaćane prašine i začinjen (pre)slatkim medom.

Dapače, bio je posut smrću oba roditelja. Oca kad je Ray imao samo 10 godina, a potom i majke u njegovoj 15. godini. Dapače, bio je posut i teškom ovisnošću o heroinu. Ovisnošću dugoj 17 godina zbog koje je tri puta bio uhićen.

U ranije spomenutoj školi na Floridi, Ray se zaljubljuje u klavir pa se po završetku iste odlučuje na samostalan život predan upravo njegovoj najvećoj ljubavi – glazbi. No životnim nedaćama se i dalje nije nazirao kraj pa se po završetku škole seli u Seattle kako bi zauvijek potisnuo mjesto uz koje su ga vezale samo bol, patnja i tuga. Upravo ondje zasja njegova prilika, upoznaje prave ljude i godinama kasnije biva upisan u povijest glazbe.

Njegova nesumnjivo najpoznatija pjesma, svevremenski je hit, naslova „Hit the Road Jack“, a on je za života bio nesumnjivo žestoki protivnik segregacije i nasilja nad crnim stanovništvo u SAD-u. Upravo je iz toga razloga, davne 1961. otkazao koncert. Naime, sjedala su bila podijeljena na ona za crnce i ona za bijelce! Na takvo što, Ray logično nije pristajao. Dijeljenje sjedala sukladno rasi, nešto je na što on kao crnac, ali i on kao žestoki zagovaratelj prava jednakosti, nije pristajao.

Ako ste se ikada pitali koji je osjećaj izgubiti brata, a potom početi gubiti i svoj odraz u ogledalu, trebali ste pitati Raya. Ako ste se ikada pitali kako je to imati sedam godina i gledati posljednje zrake sunca i biti svjestan toga da propuštaš posljednje tračke vidljive svjetlosti u svoj život, trebali ste pitati Raya.

„Volio sam gledati Sunce. To je, naravno, bilo loše za moje oči, ali ja sam to volio. Gledao sam mjesečinu noću. Izašao bih u dvorište i zurio u Mjesec. To me je strahovito fasciniralo. Bio sam opčinjen munjama, koje bi preplašile većinu ljudi. Kada sam bio dijete, smatrao sam da su lijepe. Volio sam sve što sja, svaku vrstu svjetlosti. Valjda sam rođen s nekom svjetlosnom greškom.“

No, i ako ste se ikada pitali koji osjećaj nosi izdizanje iznad svih statistika. No, i ako ste se ikada pitali koji je osjećaj kad među porazima budeš pobjeda. I to ste trebali pitati Raya. A ako vas zanima ključ, on se vjerojatno krije u potonjem…

„Rekao sam sebi, ako trebam uspjeti, onda bi bilo bolje da me prihvate onakvog kakav jesam. Tada sam prestao imitirati druge. Potpuno.“

I ne, nije to samo „Hit the Road Jack“, to su i: „I Got a Woman“, „Unchain My Heart“, „Georgia On My Mind“, „I Can`t Stop Loving You“… I ne, nisu to samo pjesme, to je i višestruko opravdana nagrada za životno djelo. To je i podizanje u padu. I svjetlost u tmini.

Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete