Vegetarijanstvo – modni trend ili nešto drugo?

„Prije nego me osudiš, hodaj malo u mojim cipelama“.

Ne znam ko je autor ove rečenice, nije mnogo ni važno, ali važno je ono što se krije u njoj. Istina. Osuditi druge je najlakša stvar na svijetu. Još lakše je živjeti po usađenim programima i predrasudama koje nam od rođenja nameću. Iskusiti život na svojoj koži – e to je već nešto teže. Razmišljati svojom glavom – možda čak i jedna od najtežih lekcija.

Odlično se sjećam kad sam odlučila biti vegeterijanac. Spremala sam klopu posle treninga, i kao i svaki fitness zaluđenik, pazila na unos proteina, što znači da sam jela mnogo bijelog mesa. Ali tog dana meso je završilo u smeću jer se počelo pretvarati u pjenu i vodu. Osjetila sam mučninu u stomaku i odlučila da narednih mjesec dana neću jesti meso. To je bilo prije tri godine.

Prije nego prevrneš očima i pomisliš „Evo još jedan sektaš“, da budem jasna u jednoj stvari – danas je sve biznis. Krupni svjetski lobiji i organizacije dobijaju veliku lovu za marketing i priznajem, gotovo sve je isfurano, i prepričano, i u svijetu interneta kako vjerovati šta nije montaža? Nikako. Vjeruješ sebi i razmišljaš svojom glavom. Zvuči bolno, zar ne? Ja ne dobijam lovu za promociju veganstva, da se zna. I ne želim nametati svoje stavove i mišljenja, niti te vrbovati da budeš nešto što ne želiš. Želim upravo suprotno – da razmisliš.

Prije desetak godina postavljena mi je prva hronična dijagnoza – upala gornjih mokraćnih kanala. Dvije pune godine sam liječena antibioticima i ko zna čim, ali nikad nisu utvrdili zašto legnem zdrava i ustanem u pola noći pod bolovima. Naučila sam da živim sa tim, sa pozitivnim nalazom gdje je trebalo da bude negativan ishod i sa podsvjesnom činjenicom da moji bubrezi polako slabe. Onda je usledio šok – osmi putnik zvani „Candida albicanis“ je smatrao da su moja crijeva pogodna za novi dom, i tako je krenula u osvajanje teritorije. Virusi, prehlade, sezonski grip,  svi su imali jedan cilj sa mojim imenom na adresi. I onda se desila još jedna hronična dijagnoza – skraćeno poznata kao HS, tj. hronično zapaljenje lojnih žlijezda. Skalpel, rez i osam kopči. Jedna uklonjena, ostalo još more drugih.

Kad sam provela prvi mjesec bez mesa, shvatila sam da se osjećam odlično. Imala sam višak energije i moja koža je izgledala drugačije. Moji krti i lomljivi nokti su izdržali mjesec dana. Desni su prestale da krvare, a moj organizam je počeo da radi nevjerovatnom brzinom. Bio je to prvi mjesec, a da nisam bila prehlađena. Istraživala sam dugo o temi veganstva, čitala razne studije i blogove, slušala sam razne emisije na YT, i malo dublje sam zašla u dokumentarne filmove. Kroz par mjeseci sam potpuno izbacila životinjske proizvode, a industrijske odavno provjeravam prije kupovine. Nije to opsesija, već jednostavno mi je previše stalo do mog jedinog doma – mog tijela.

Danas, tri godine kasnije kao vegan, i nakon odgledanih filmova kao što su „Cowspiracy“, „Fork over knives“, „Okja“ i sl, nakon odgledanih snimaka koje je PETA prikazivala prilikom tajnih snimanja fabrika mesnih prerađevina, farmi mlijeka i ilegalnih farmi krzna; nakon svega što sam pročitala i na svojoj koži iskusila – ne postoji situacija u kojoj bih se ponovo odlučila da pojedem meso drugog bića. Moje hronične dijagnoze su nestale, osmi putnik je odavno izumro, sve žlijezde su na svom mjestu, a virusi i prehlade su izgubile moju adresu. Koža mi je manje masna, kosa mi mnogo manje opada, metabolizam radi kao švajcarac, zdravstvenu knjižicu sam izgubila i srećna sam što zbog mene nije ubijena ni jedna životinja, niti želim više učestvovati u masovnom genocidu nad životinjama. I to je moj izbor.

Ali, da pojasnim neke stvari. Čovjek je svaštojed i lično nemam ništa protiv ljudi koji i dalje jedu meso, jer to je njihov izbor. Međutim, prije nego što odeš po hamburger, treba da razmisliš odakle dolazi meso koje jedeš. Samo 50 godina ranije naši stari su jeli meso i bili zdravi, istina, ali nisu ga jeli svaki dan tri puta dnevno u raznim oblicima, i oni su radili u poljima, i teške fizičke poslove, i njihov organizam nije bio pun aditiva, antibiotika, adrenalina i ko zna čega. Oni su svoje krave i koze i koke čuvali, i mazili, i hranili, nisu ih držali u kavezima priključene na aparate za mužu, i nisu ih razdvajali od mladunaca i nisu muške piliće mljeli sa perjem i kostima odmah po rođenju jer su im nepotrebni, i nisu bijele zečeve na živo oderali da bi dobili krzno i ne znam kako može neko da pomisli da je to tako „ostavljeno od Boga“. Životni vijek pileta u Brazilu je 19 dana, kod nas na Balkanu oko 45.

Meni to nije normalno. Nije mi normalno ni da je čovjek jedini sisar koji nastavlja da koristi mlijeko u ishrani, i to tuđe mlijeko, kad postoji toliko biljnih vrsta mlijeka koje može sam da napravi i toliko biljnih sireva koje isto tako sam može da napravi i da pritom, nijedno tele ne bude odvojeno od mame na rođenju, i da nijedna krava ne provede životni vijek priključena na aparat za mužu. Zapitaš li se šta se radi sa tom istom kravom koja je izmučena nakon tri godine? U kom hamburgeru završi? U jednoj studiji sam pročitala da je razlog zašto djeca danas brže polno sazrijevaju upravo estrogen iz mlijeka iz industrijske proizvodnje. Takođe, da se ne bavim brojevima, postoji određena mililitraža krvi u mlijeku koja prelazi zakonske granice, ali hej, ko još mari za to. Bitan je kalcijum iz mlijeka, što naučno – takođe nije tačno.

Ono što me šokiralo jeste da je najveći zagađivač vazduha i najveći potrošač vode upravo farma za masovnu proizvodnju mesa. Za proizvodnju samo jednog bifteka potrebno je da krava popije 25l vode. Biftek ima 200-300g jel? Meni matematika nije jača strana ali čak i ja mogu da vidim da tu nešto ne štima. I onda, u cijeloj industrijskoj proizvodnji, kad gledaš sve one mesne prerađevine, zapitaš li se možda da li je nekad u fabrici nekom u mašinu upao pacov? Misliš da će baciti 10t paštete radi jednog pacova? Razmisli opet. A šta je sa B12? Ima ga i u biljnom svijetu, samo treba malo čitati o tome, a ako nije dovoljno, jednom u šest mjeseci ima ga i u apoteci. A da li je vegeterijanstvo skupo? Skuplji su odlasci kod doktora.

Na kraju, moje iskustvo sa veganskim načinom života ne znači da će to biti i tvoje iskustvo. Možda tvoje bude grandioznije. Danas, tri godine kasnije, priznajem da je osim zdravlja, veganstvo moj moralni izbor upravo iz ogromne ljubavi prema životinjama, i ponekad zaista znam biti oštra u kritikama, ali hajde, reci, zar nisu ljudi pretjerali? Ja te ne želim nagovarati da budeš vegan ili vegeterijanac, i ako već odlučiš jesti životinje bar biraj odakle ta životinja dolazi, kako je uzgojena, šta je jela i sl. jer postoji velika razlika u kvalitetu a ona se najbolje primjećuje na zdravlju. Međutim, prije nego baciš komentar kako ne možeš bez mesa, i kako je to obavezna ishrana čovjeka, savjetujem ti da probaš mjesec dana. Da prohodaš u mojim cipelama, i razmišljaš svojom glavom. Odgledaj par filmova, pročitaj knjige koje piše Medical medium, i onda odluči šta ti je važnije u životu. Da, znam, i voće i povrće se genetski modifikuje i nije najzdravije kao nekad, i znam pesticidi su otrovni, ali manje su zlo od industrije mesa.

Dotakla sam se malog dijela vegeterijanskog života, i nisam ti pisala o ribama i eroziji morskog tla, i izumiranju životinjskih vrsta, i o pčelama od kojih  nam zavisi egzistencija, ali o tome neki drugi put. Izgubili smo ljudskost u industrijalizaciji i nije ni čudo što bolesti haraju ljudskim tijelima i što se kancer odomaćio. Zvučim kao Strašni Sud, ali razmisli malo. Ne znam sjećate li se vi filma i da li ste gledali „Ptice koje nikad ne polete“? Ako niste predlažem da ga pogledate, možda vam budem malo jasnija.

I ne, mi vegani ne jedemo samo salatu!

Selma Šljuka


Selma Šljuka

Ko sam ja? Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam) e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica (trenutno) dvije knjige poezije, "Deseto nebo" i "Maloljetni suncokret". Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete