Čini se bezazleno svakodnevno gledanje programskog sadržaja, no nije ni najmanje. Još je Čomski pojasnio kako se manipuliše ljudima i kako se ljudi drže kao stado u strahu da ih vuk ne pojede. No, vukovi odavno svoju brigu vode u brdima i ne razmišljaju o beznačajnim ovcama, a i što bi dok slijepi pastir ih vodi kuda oni žele, a najčešće u provaliju.

Nije svo zlo u programskom sadržaju, već što ljudi ne vide da im se servira iluzija, kako bi skrenuli pažnju sa pravih problema. Nedavno sam čula da ni sama riječ program nije slučajna, jer je ideja potekla upravo od toga da se ljudi „programiraju“ i da se sa njima upravlja kao hipnotisanima.

Kako se to radi? Naravno postepeno i sistematski, ulazi se u svaku sferu ljudskog života. U pravo na postojanje, porodične i ljubavne odnose, obrazovanje i posao i na kraju ili bolje rečeno na početku dira im se u novac i karijeru. Kao i uvijek, ako želite da nešto prođe kao ideja, nećete servirati naglo, već lagano uvučete bubicu u uho, posaditi biljčicu i čekate godinama da nikne.

Prvo narod treba srozati i zaglupiti do te mjere, da im kažete da jedu sopstveni izmet, oni će poslušati. Ima tu nekoliko metoda, jedna od njih je da glupost pokažete kao nešto dobro, pa tako svi oni ljudi koji nemaju nikakve kvalitete, koji su kvazi intelektualci sa papirom da su pametni ispunjavaju vam programski sadržaj. Zatim na televiziji zaposlite polupismene ili čak nepismene voditelje, koji ne znaju osnovne padeže, ili im dozvolite da vode emisije, gdje se mnogo prosipa iz šupljeg u prazno, pa tako završite „NA KAVICI SA…“

Pravo osvježenje na jednoj od državnih televizija je bilo kad sam čula, da je novinar u jednoj jutarnjoj emisiji znao šta je pleonazam. Izrekao je pleonazam i zatim se izvinio. Ostadoh zatečena. Šta on radi na ovoj televiziji, kako je uopšte inteligentan čovjek uspio da dobije posao ovdje? Naravno vodi neku emisiju, koja je manje gledana, no vidi se da je čovjek pismen, što je rijetkost.

Čast izuzecima, no državne televizije postaju gore od privatnih. U prilog tome ide i saznanje od prije nekoliko dana… Čuh i ostadoh bez teksta, da su usred Dnevnika (drugog) na državnoj televiziji ubacili reklame. Razumijem da privatne televizije moraju da to rade, jer treba od nečega živjeti, ali državna televizija koja prestavlja pouzdan izvor informacija, posebno drugi Dnevnik…

Nikad nisam voljela da gledam informativne emisije, no na fakultetu su me „natjerali“ jer su se vodile debate na predavanjima. No, u nekom trenutku rekoh: „Dosta!“ Da li se u ovom svijetu dešava nešto lijepo? Naravno da se dešava, ali nije poenta da vi to saznate, jer vam moraju presjeći  tok misli sa strahovima. Stalno vas moraju bombardovati idejom, da ste sigurni u svojoj kući, a možda ni tamo, kako će vas neko opljačkati ili ubiti, kako banke propadaju, kako će vam dati olako otkaz, kako vi nešto ne možete, kako su drugi protiv, postojite vi i oni – bijele i crne ovce. Stvara se princip dualnosti. Ako shvatite da postoje crne ovce, ali da jedu istu travu kao i vi, i moraju istu da provare te da postoji ona Orvelova „Da su sve životinje jednake, ali su neke jednakije od drugih“ shvatićete da je jednakija „životinja“ pastir, a ne druga ovca.

I šta tad slijedi? Srušićete pastira. Pastir je jak samo koliko su jaki vaši strahovi. Njegova moć na tome počiva. Bila sam u situaciji da „ne smijem“ rijeći, šta sve umijem. Zašto? Zato što se drugi boje ljudi, koji su svjesni šta znaju. To ne znači da treba biti bahat, ali svjestan svoje vrijednosti svakako. Svi smo mi samouvjereni, dok ne završimo fakultet. No, kad završimo fakultet više nismo sami, imamo muža i djecu i taj posao koji radimo treba čuvati. Gledamo svakodnevno kako uspjevaju gluplji i ćutimo iz straha.

Kad god prigusti, ideja „Praškog proljeća“, teorija zavjere i smjene vlasti nas zaskoči. O tome da nova vlast znači da će biti nešto bolje su pusti snovi. Onaj ko dođe na vlast imaće na sebi barem ostatke paradajza. Ako nekoga gađate jajima, kako bi srušili sa trona i taj vas počne gađati paradajzom, naravno da nećete ostati čisti. Vodeća stranka je uvijek tu pokaže svoj uspjeh, opozicija služi da vadi vaške i upire prstom kao da smo u vrtiću. „Moj tata je bolji od tvoga.“

Ako ne gledamo vijesti i političke emisije, onda je tu muzički program, serije, emisije uživo (ili kako volim reći „Orvel na televiziji“) i reklame.

Pa tako kvalitetna muzika i muzičari preživljavaju i imaju jedan kanal, ali zato Stoja, Kaya, Maca, Cuca i ostale pjevaljke i starlete, kojima bi trebalo zabraniti da pomisle da stanu na scenu i nešto kažu, a kamoli da to urade, paradiraju na nekoliko kanala.

Meksičke serije su se pojavile devedesetih za njima su došle kriminalistističke američke serije, zatim indijske, turske i najnovija pojava ruske. No, kako i baterija ima jednu stranu pozitivnu, tako i ove serije možete koristiti kako bi naučili strani jezik. Nađete osrednju seriju ugasite dio mozga koji procjenjuje i učite strani jezik besplatno. Dobro ne baš besplatno.

Takođe, opšte je poznata činjenica da seks prodaje sve i ljudi to masovno koriste da bi prodali svoj proizvod, no ovi što opsjedaju televiziju u vidu seksa u emisijama uživo (tzv. „Rijalitijima“)  su kao stvoreni da malo lege kod čika Frojda na kauču. Ljudi ostaju budni gledajući takve emisije, slušajući kako se svađaju. Prije nekih 15-ak dana bijah na rođendanu i svi su se uredno smjestili da odgledaju  novu epizodu, mislim „Parova“. U jednom trenutku dolazi do svađe i svi pričaju (ili bolje rečeno arlauču) uglas. Bonton, osnovna kultura? Samo se nasmijati. Stanem i gledam njih na televiziji, zatim ove ispred televizora. Pa se štošta zapitam.

A tek reklame koje ljudima ubijaju samopouzdanje, govoreći nam da kosa mora imati volumen, da možemo koristiti samo određeni higjenski uložak „zbog radi“ 🙂 našeg zdravlja, da će nas određena kafa ujutru razbuditi, ako nemamo najnoviju sjeckalicu (ili sjekača sa oštricom da bi Shredder iz Ninja Kornjača pozavidio) nikad nećemo napraviti ručak, zna se koje su idealne proporcije ženskog tijela, ako sve to ne ispunimo pa mi se možemo pozdraviti sa životom i idejom da budemo srećni. O silikonima, liposukciji i sličnim kvazi tretmanima i „bezopasnim“ operacijama, vjerujem da je suvišno.

Naravno, da treba biti uredan i trebali bi obratiti pažnju na tjelesnu težinu, prije svega zbog zdravlja, ali napravili su bauk od svega što je prirodno. Sasvim je normalno da čovjek ima svoje faze i one služe da se razvijemo, ne da pokušavamo zaustaviti vrijeme.

Do koje mjere ide ludost, pokazuje najbolje da su i crtani filmovi postali nasilni. Dobrog starog Baltazara, Cipelića, Ponča i Tora, Eustahije Brzića i japanske bube, Pink Pantera, Mumijevih više se niko ni ne sjeća.

A znate šta je posljedica svega toga?

Nakon što svaki dan gledate tete sa silikonima, nasilje na ulicama, negativne vijesti, političare, pa naravno da će vam nenormalne stvari postati normalne. Neće vam pasti na pamet da pomognete osobi na ulici ili u autobusu, tramvaju, koju napadaju jer ne treba se mješati. I šta smo time postigli? Efekat posmatrača. Neko će drugi reagovati. Bogami neće, jer će se voditi istom logikom.

Isto važi i za novine, radio sad mali broj ljudi sluša…

Pomenuću ovdje još subliminalne poruke, koje su već starija tvorevina i nisu baš pod našom „kontrolom“. Na njima počiva potrošačko društvo.

Da li i dalje mislite, da je programski sadržaj, tu da se malo relaksiramo? Ne bih rekla.

Šta se nameće kao zaključak? Kako je privelegija biti glup i ne znati u kakvu društvu živimo, te da duže žive ljudi, koji su neinformisani. Ako ne nađete već neki naučni ili program na kojima su smjenjuju pejzaži, emisije o životinjama i šta su sve ljudi u stanju da izgrade, lijepo izađite van na zrak. Opustite se, stavite ruke u džepove i prošetajte zaboravljajući na sve kvazi probleme, kojima vas svakodnevno truju. Poklonite sebi mir, ionako sve te odlučujuće poteze povlače veliki igrači, a mi jedva da smo prašina na šahovskoj tabli. Što treba da se desi desiće se jednom, a umirati svakoga dana zbog straha je zbilja besmisleno.

Bojana Knežević


Stavovi izneseni u kolumnama su izričito mišljenje autora, te nisu stav redakcije APortala.

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)