Pozitivni izvještaj – Zdravlje vs. bolest

Dok vam ovo pišem, ležim i na čelu imam mokru krpu. Nije to samo provjerena balkanska metoda liječenja, jučer su na meni istu metodu upotrijebili i liječnici, prema tome… Razlog što imam mokru krpu na čelu (osim što sam munjena) je jer imam vrtoglavice, a dan sam dodatno začinila povraćanjem. I sad, tragom tih mojih vrtoglavica obavila sam i obavit ću niz pretraga.

Sjedim na stolici u čekaonici u bolnici u točno naručeno vrijeme. I sjedim. I sjedim. Točno naručeno vrijeme znači da sve čekaš dva sata. Gladna sam, žedna, slabo mi je, spava mi se. U tom trenutku ne vidim da sjedim, a mogla bih stajati, niti da su moje tegobe minorne naspram onih koje ima većina ljudi oko mene. Šaljem poruke negodovanja na Viber i u tom trenu podižem pogled i ugledam prelijepu mladu ženu koja umjesto kose nosi žuti šal,  a umjesto ruža, ili čak osmijeha, masku preko lica. Ali iako joj ne vidiš osmijeh, ti vidiš da se njoj oči smiju. I možda nema kosu niti šminku, ali nosi raskošne, velike, napadne zlatne naušnice. Jedne od onih koje se nose za lude izlaske. Taj njen tako vidljiv stav da unatoč svemu zadržava dobru volju i tim raskošnim naušnicama bolesti i bolnici poručuje da je jača, me posramio. Odložila sam mobitel i odlučila da ću, umjesto svih ostalih pozitivnih vijesti koje sam već prikupila, u ovotjednom pozitivnom izvještaju donijeti par crtica iz bolnice.

Ljubaznost – većina sestara i liječnika je zaista jako ljubazna. Posao obavljaju brzo i bez nepotrebnih koraka. Čekajući red na šalteru, ljudi su se počeli buniti jer na šalteru nije bilo nikoga. Žena koja radi na blagajni za plaćanje je rekla da je marenda i da će kolegice doći ubrzo. Ta informacija nije naišla na  razumijevanje kod svih koji su čekali. Jasno da bi se posao mogao i trebao organizirati da uvijek netko dežura i da nema nepotrebnog čekanja, ali što ako nema dovoljno ljudi? Zar želimo da nas liječi netko tko cijeli dan nije jeo niti popio kavu? Ja sigurno ne. Evo jedan dan bez jela i kave i odmah sam bolesna.

Trud – dva puta su me poslali u krivu sobu vaditi krv. Oba puta uredno sam odčekala red da bi mi na kraju rekli da moram ići drugdje. Ali drugi put, kad su shvatili da je to što me odmah nisu uputili na pravo mjesto njihova greška, nazvali su treći i ispravni laboratorij koji me zbog te intervencije prozvao vrlo brzo. Mogli su me samo slati od sobe do sobe i ne potruditi se da vađenje krvi obavim prije nego što na kraju i jesam, ali nisu. Potrudili su se.

 

Empatija – promatrajući pacijente zaključila sam da ljudi, kad su bolesni, postaju poput djece koja zovu mamu, samo što mamu zamjenjuje doktor. Tako da se stalno čuje doktore, doktore…  Razumljivo je da je tome tako, nema većeg bogatstva niti vrjednije imovine od vlastitog dobrog zdravlja, a kad to nemamo, lako se možemo osjetiti izgubljenima. No, iskreno, stvarno ima i svakakvih pacijenata. Do mene je sjedio čovjek u poderanoj košulji koji je očito doručkovao češnjak. Neka, to je zdravo. Ali taj, zaista jak miris koji se širio na tri metra oko njega, liječnik mora bez komentiranja istrpjeti.  Neki od pacijenata uporno postavljaju ista pitanja. Reakcija svih upitanih od strane medicinskog osoblja je mirno ponavljanje i osmijeh. Zaista, svi liječnici i sestre koje sam uočila u razgovoru s pacijentima, bili su strpljivi, puni razumijevanja. Da, to im je posao. Ali svi znamo da nije uvijek tako i da poneki liječnici nemaju empatičan stav prema pacijentima, stoga su ovakvi, suprotni slučajevi, meni divni.

Organizacija – na hitnom traktu svakih petnaest minuta dođe ekipa iz ambulante s novim pacijentima. To je možda i jedina sličnost sa serijama o hitnoj službi koje gledamo na televiziji, brzina kojom se prenesu informacije o pacijentima koje su dovezli, razmjena par riječi i već se ide dalje za poslom. Posao je takav da ne trpi odgodu i po viđenome, tako i postupaju. Drugih sličnosti sa stranim serijama nema, pogotovo što se resursa tiče, imaju jedan rektalni toplomjer pa su se svi divili novom toplomjeru i čitali upute kako bi ga pravilno i čim duže koristili. Pacijenti na hitnom traktu svi se nalaze jedan do drugoga, nema zavjesa niti specijalno opremljenih soba. A ipak, briga i liječenje ostaju na nivou. Razlog zašto su svugdje redovi je jer ima previše pacijenata, a premalo liječnika, a možda i prostora i resursa sve obaviti na vrijeme. Žalosno je da je događaj dana na hitnom trakt bio novi rektalni toplomjer. Puno govori u ljudima koji tamo rade, a i o našem društvu kad takve stvari smatramo prihvatljivima.

Vjerujem da mnogi od vas imaju i negativna iskustva s bolnicama i liječnicima. Imam i ja. Ali ova dva dana, ja sam svjedočila suprotnoj priči i drago mi je da sam je mogla prenijeti vama.

Sve vas ljubi „E.R.“ Anita.

Anita Ratkić Šošić


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete