VRANA U OLUJI: 1. Sve se uvijek vrati

Već su četiri dana za redom najavljivali oluju. Svakoga bi se dana nakupili debeli sivi oblaci, palo bi par kapi kiše a zatim bi se oblaci raspršili ostavljajući za sobom nebeski svod obasjan zvijezdama. Mjesec je bio mlad – tek tanki srp koji dominira nebom. Zviježđe Ozirisa tek se pojavilo na nebu, sasvim blizu horizontu najavljujući svojim dolaskom kraj zime i dolazak ranog proljeća.

Ležao je na svom krevetu promatrajući to isto zviježđe naslikano na jednom od zidova. Četiri zvijezde koje tvore pravokutnik unutar kojeg se na nakošenom pravcu nalaze dodatne tri. Između njih krasopisom dodan tekst „Never give up, never give in.“ Izrađeno u trenutku očaja, kada ni sam više nije znao što bi od muke. Bez razmišljanja o posljedicama, bez ikakvih misli u glavi. Stan nije bio njegov – bio je podstanar i ovo vjerojatno nije  trebao učiniti. Nije ga bilo briga. Ispalo je lijepo i dan danas mu je drago što je to učinio.

Mislio je kako će se i ove noći oblaci raspršiti, baš kao i prethodne. Ustao se i obukao jaknu. Patike koje je kupio pred nekih dva mjeseca već su postale ofucane pa se odlučio obuti ih. Nisu više nove, neće mu biti žao ako se zaprljaju. Kišobran? Ne. Ne isplati ga se uzimati zbog par kapi kiše. Slušalice, cigarete, upaljač i ključevi od stana. Sve je tu. Kratko tradicionalno pretumbavanje džepova pred izlazak iz stana. Izašao je, zaključao vrata, ključeve spremio u stražnji desni džep i zaputio se prema Savi.

Dugo je živio uz more, ali život ga je usmjerio prema kontinentu. Čudno, ljudi se obično žale kako im ta ogromna vodena masa fali. Njemu nije. Nedostajala mu je voda, nešto što je tekuće i što se kreće, ali more kao takvo nikada nije. Sava. Jedini logični izbor u ovom velikom gradu koji živi toliko ubrzanim životom da ni u parkovima ne možeš pronaći mir. Uz vodu koja se kreće sve je ipak drugačije. Rijeke su hladne i često brze. Snažne i postojane. Rijeke su mir u kaosu kovitlanja vodenih struja. Spokoj u središtu kaosa. Rijeka je poput njegove duše.

Nešto nije u redu. Sava je užasno visoka. Od kada je u Zagrebu nije vidio ili čuo da se prelila. Evo sada jest. Stajao je na sredini Mosta mladosti i promatrao kovitlanje zamućene sive vode oko nosivih stupova. Samo je stajao naslonjen na ogradu i gubio se u nepravilnim vrtloženjima rijeke koju je uvijek doživljavao kao mirnu, tihu, postojanu. Oblaci su se ponovno počeli gomilati, a negdje u daljini se čula prijetnja gromova koji tutnjavom prelamaju tišinu. Par kapi kiše. To je sve što će pasti – tako je već tri dana za redom.

Sišao je s mosta i nastavio šetnicom uz nasip. Sam. Nigdje drugog ljudskog bića na vidiku. Samo on i gomilajući oblaci. Prve kapi kiše došle su sasvim nenadano, gotovo sramežljivo. Jedna, pa još jedna. Prva mu je pala na nos, druga na desno staklo naočala. Skinuo ih je i pospremio u džep. Ako zaista počne ozbiljnija kiša ionako mu neće biti od koristi.

Dobro da ih je spremio. Iz minute u minutu kapi su postajala sve gušće, grmljavina sve učestalija. Izgleda da je oluja ipak odlučila doći. Nekoliko početnih kapi uskoro se pretvorilo u pravi pljusak koji je toliko jak da ni automobili ne mogu voziti jer je vidljivost u takvim uvjetima ravna nuli. Pokisnuti će do gole kože – misao mu je prošla kroz glavu.

Ubrzao je korak nadajući se da će doći do sljedećeg mosta prije nego potpuno pokisne. Dobro, prije nego se smoći do gaća. Gazio je po lokvama ne zamarajući se, pogleda uprtog u rijeku koja je tekla sve brže i brže. Pratio je njen tok gledajući kako se istovremeno njena razina podiže pripremajući se za novo prelijevanje u prošireno korito po kojem je nekada za sunčanih dana znao trčati. Sada se u daljini već nazirao most, pa je potrčao prema njemu nadajući se zaklonu. Sjeo je na vlažno tlo u samome podnožju mosta prekriženih nogu i s rukama u džepovima. Pod prstima desne ruke osjetio je tvrdo četvrtasto pakiranje – kutiju cigareta. Izvadio ju je i iznenadio se kada je vidio da zapravo nije mokra. Iz lijevog je džepa izvukao upaljač koji je divnim čudom također bio suh i zapalio.

Nakon prve zapalio je i drugu. Sjedio je u tišini zureći u nabujalu Savu koja je pohlepno gutala ogromne kapi kiše kada je krajičkom oka primijetio da se nešto pomiče tamo uz sami rub mosta. Okrenuo je glavu, no nije mogao razabrati više od obrisa. Izvukao je naočale iz džepa, obrisao ih vlažnom majicom i nataknuo na oči. Vrana. Potpuno crna vrana. Prošli su ga trnci. Vrane koje obitavaju u ovom djelu Europe gotovo su isključivo one sive. Crnih vrana kod nas nema. Pa, ova je od kljuna do repa bila crna. Gavran, baš kao onaj kojeg je opisivao E. A. Poe.

Znao je što to znači. I nije mu se nimalo svidjelo. Bila je velika. Veća od ovdašnjih štetočina koje kopaju po kontejnerima i vode ratove protiv odavno nastanjenih goluba. Bila je starija, mračnija i bila je hladna. Čeprkala je kljunom po travi tu i tamo skoknuvši par centimetara u stranu. Pritom bi uvijek zakrenula vratom i pogledala ga. Da, baš njega. Nije zurila u prazno niti negdje okolo. Gledala je njega, osjetio je to.

Kroz vrijeme se nakupilo mnogo priča povezanih s vranama i ni jedna od njih nije lijepa. Jedna od njih se ukorijenila i u ovim krajevima. Ta priča kaže da su crne vrane vjesnici smrt – kuda crna vrana preleti, može se očekivati da će netko umrijeti. Ako ne daj Bože sleti na nečiju kuću, pa… znate i sami. I on je znao. Znao je da su sve te priče besmislene, iako imaju podlogu u stvarnosti. Znao je što vrana znači. I znao je što ona donosi. Vrane zapravo nisu vjesnici smrti iako su s njom neraskidivo povezane. Zato mu se i nije sviđalo. Viđao je to i prije i nikada nije dobro završilo. Pitao se koga je ovog puta dovela. Da, to je bila ona ista koju je već viđao. Već mu se pojavljivala u životu. I nikada nije donijela ništa dobrog. Jer istina je zapravo da vrane prate duše koje se od gore spuštaju nazad na zemlju. One su im poput vodiča, nit koja spaja ta dva svijeta koji se nikada ne bi smjela ispreplesti. Sudeći po oluji, nešto veliko dolazi.

Možda je na trenutak i želio pobjeći, ali znao je da bi ga pratila. Pojavila se s razlogom i morat će to odraditi. Nema bježanja – iskušano. Malo po malo počela mu se približavati sve češće zureći u njega svojim mračnim crnim očima. Počeo se dizati olujni vjetar. Kapi kiše postajale su još gušće, ako je to bilo moguće. Možda mu se samo činilo. Vrana je sada zračila crno. Bila je tamna, neugodna sjena koja je počela gubiti obrise. Pretvarala se u crnu mrlju iz koje je zračio nemir. Rasla je, širila se i postajala sve mračnija. Gotovo kao da je usisavala svjetlost, a s njom i toplinu. Postalo mu je hladno, ali to je možda bilo i od mokre odjeće.  Sjedio je i dalje s prekriženim nogama i zapalio još jednu cigaretu. Znao je što slijedi i nije ga bilo strah. Prošao je to već nekoliko puta. Sada je samo trebao čekati da se uobliči i pojavi pred njim. Vjetar je još više ojačao pretvarajući kapi kiše u ledena koplja koja su iako se nalazio ispod mosta nalazila put do njegova lica zabijajući mu se u obraze ostavljajući pritom neugodan osjećaj hladnog peckanja. Dovršio je cigaretu, spustio opušak na pod, ustao se i zgazio ga.

Pred njim se sada nalazila sjena visine odraslog čovjeka, a takve je konture i poprimila. Krupno biće za koje bi se možda usudio reći da je mišičavo, samo kada bi ga vidio malo detaljnije. Stajao je pred njim prekriženih ruku, promatrao i čekao. Utvara je sve više i više poprimala ljudski oblik. Sada su se već nazirali tragovi duge kovrčave kose koju je vjetar neumorno mlatio. Da, baš poput njegove.

„Ponovno si došao.“ – Rekao je sjeni ravnodušnim tonom. „Mislio sam da smo se oprostili zadnji put.“

Alen Bjelopetrović Dax


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete