Kad prošlost zove, ne javljaj se!

Svi smo već negdje čuli to: ” Kad prošlost zove, ne javljaj se, nema  ništa novo da ti kaže!“

Ako ne, evo sad ovdje piše. Znatiželja ipak  radi svoje. Pogotovo ako je poziv iz prošlosti toliko uporan i ne staje sve dok ne obratimo pažnju na njega. Zašto uopće prošlost zove?  Najčešće zato što nešto nije završeno, ostalo je visjeti u zraku i  nedorečeno je. Kad tad će ta priča opet pokucati na vrata i sve dok ne bude završena, pratit će nas u stopu kao sjena.

Zato mi žene posebno volimo te takozvane “closere”, volimo staviti kvačicu i ad acta na nešto pa tek tada krećemo dalje. Svejedno, za neke situacije ili ljude ostavimo otvorena vrata. Namjerno ili slučajno to sami znamo, ali ostavimo odškrinuta vrata i ne želimo da bude kraj. Takve situacije se onda vrte u krug. Možda tako i želimo, a možda se nakon nekog vremena umorimo i poželimo izaći iz tog ringišpila.

Dakle, najjednostavnije je to opisati na konkretnom slučaju. Društvo koje je bilo nerazdvojno i  složno kao mala obitelj u srednjoj školi vremenom će se raspasti. Svatko krene na svoju stranu, ljudi se rasele po drugim gradovima i državama. Ispočetka se održava kontakt. Čestitate si rođendane,  blagdane, u toku ste s bitnim situacijama u životu, ali kako vrijeme odmiče pozivi se prorjeđuju sve dok ih ne nestane. Nitko nije zato  kriv. Jednostavno sada živite neke druge živote. Okruženi ste drugim  okolnostima i više ništa nije kao prije. To je ono kada se iznenadiš kad sretneš nekoga koga pamtiš kao ludog partijanera i  grubijana, a sada ga vidiš kako za ruku vodi svoju kćer ili sina a ona grubost se istopila. Sada sa smiješkom gleda na taj period u životu i vidiš u pogledu da je ovo ispred tebe sada zaista neki drugi čovjek. Možete popričati i prisjetiti se starih šala, ali to je sve. Nećete sigurno opet dogovarati partije, izlete niti kampiranja. Znate da ste u određeno vrijeme prošli što ste morali i uvijek ćete imati lijepe uspomene, a to ne znači da ste potpisali neki pakt da će to trajati  čitav život.

Neki se uvrijede ili zamjere kada netko ne može više pratiti stari stil života i shvaćaju to osobno, ne uzimajući u obzir da to nema nikakve veze s njima. Ima veze s tim da je drugo vrijeme, druga godina i da niste više klinci.

Moj prijatelj Marin mi se požalio i rekao kako mu njegov prijatelj iz srednje uporno nabija krivnju jer više ne želi s njim po klubovima i na ljetovanje s društvom. Marin ima ženu, dvoje djece i vodi svoj posao. Žena ga pusti da ide i na ta ljetovanja i po klubovima. Vidi čuda, Marin osobno više ne želi landrati do zore. Radije večeri provodi sa svojom djecom. Kada to  pokuša objasniti svom frendu ovaj je gluh i ne želi čuti. Marin je rekao da s njim više nema o čemu pričati. Nemaju zajedničkih tema i forsiraju odnos koji je bio jedno divno prijateljstvo u srednjoj  školi. Došlo je do toga da je počeo ignorirati njegove pozive i ne odgovarati na sms jer je znao kuda vodi i da će opet imati isti razgovor po 10000 puta. Eto, tako otprilike izgleda kad te prošlost zove. Marin je bio fer i ipak se našao s njim i po zadnji puta mu rekao kako stvari stoje, spomenuo i naglasio da nije zainteresiran da svaki vikend izlaze van kao u srednjoj školi i ovaj puta ga je on po prvi puta doživio i čuo.

To je bila jedna od onih kava kad  znaš da si više nemate što reći. Bez ljutnje i zamjeranja, samo znaš da je to kraj. Kao da su si prešutno poželjeli sve najbolje u životu kad su si na rastanku rekli: “Drž se stari!”  i bez onoga, čujemo se ili vidimo se drugi put na kavi.

S nekim ljudima idemo zajedno tek  jedan dio puta. Neke ljude treba ostaviti u prošlosti i to ne znači da  ih ne volimo ili da nešto zamjeramo. To znači da smo odigrali svoje  uloge u datom trenutku. Naravno da se mogu održati prijateljstva od  vrtića i do kraja života. Ima i takvih primjera, iako većina zna da  srednjoškolska prijateljstva kao i srednjoškolske ljubavi nisu dugog  vijeka. Opet, naglašavam, uz iznimke.

Prošlost može zvati i tako da  nam servira iste situacije samo s drugim ljudima i na drugom mjestu. Upravo one od kojih bježimo i s kojima se ne želimo suočiti. Zato se i kaže da možeš otići na kraj svijeta, ali uvijek nosiš sebe sa sobom.  Ako se neke situacije uporno ponavljaju, a lekcije nisu usvojene opet će se pojavljivati sve dok ne naučimo što smo trebali. Prošlost nas ostavlja na miru tek kada se pomirimo s njom i kažemo joj sve što leži na duši, a isto tako dozvolimo njoj da nam kaže sve što ima za reći. Treba li uvijek ignorirati pozive iz prošlosti? Paaaaa… nema  univerzalnog odgovora. Uglavnom će znatiželja odgovoriti na poziv i  htjeti čuti da li možda ima nešto novo.

Znatiželja kao da svaki puta zaboravi da prošlost uvijek priča istu priču. Zato, ako prošlost zove, ne odgovaraj, nema ti ništa novo za reći!

Osim ako želiš slušati isto, onda se javi i imaš dvije  opcije. Opet ostaviti odškrinuta vrata i imati nedovršenu priču koja će se ponavljati ili saslušati po zadnji puta i izaći s tog  ringišpila. Možda se iznenadiš kada vidiš kako je raznoliko u  lunaparku života i koliko toga novoga i zanimljivoga nudi.

Stela Kolar


Stela Kolar

Hej, to sam ja, Stela! Neki me zovu Stell. Na facebooku svoje objave ukrašavam mašnicama i potpisujem svojim inicijalima - S.K. jer mi se tako sviđa. Uživam u trenucima kada mi se riječi same downloadiraju u glavu a ja ih prenosim na papir ili tipkovnicu. Inspiraciju nalazim u svima i svemu a kroz moje naočale vidim ružičasto- bolji i ljepši svijet. Vjerujem u sretne završetke ali i sretne početke. Vjerujem da knjige i prave riječi u pravo vrijeme čine čuda. Puno toga još ne znam i moram tek naučiti ali ono što sigurno znam, znam da je život lijep a kada je s olovkom u ruci postaje uzbudljiva avantura i fantastično putovanje.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete