Sjedam u auto. Sam sebe ne prepoznajem. Dugi crni kaput što sam ‘posudio’ iz očevog ormara. Ošišan, brada uredno skraćena, mirišljav kao iz perilice. Palim Acu Lukasa. Parkiram i izlazim kao da sam osvojio svijet. Dolazim ispred zadanog mjesta i još na stepenicama vidim tu siluetu. Divlji zvukovi polako se bude u meni; trese se lanac.

„Dobra večer, djevojčice.“ Prozborih u nekom dubokom tonu kojeg nekad uspijem izustiti, jer  premlad sam ja još za baršunasti glas koji osvaja žene.

Njezine oči okreću se u svim smjerovima; provjera jesam li obukao sve što je rekla. Kad shvati da je sve tu, tek onda me pogleda u oči. „Znaš, mogao si se obrijati.“ Iako znam da je zamka, prepustim joj duel i napravim se glup. „Ama jesi rekla da je osta… -Majmune.“ Hitro se približim njenom nosu, dodirnem je dva-tri puta i kažem: „Lijepa si kao uvijek.“ I cvrknem je na brzinu.

Hodamo nekuda bez cilja kao inače. Pola sata provedemo u raspravi kako, što i gdje. Uvijek moram biti s njezine lijeve strane, jer kad je obrnuto, osjećam se prazan i kao da hodam na rubu litice. Nemam pojma, neke moje bolesti. Odluči(mo) gdje će, pa mi kroz redove daje naputke. Meni svejedno, lako se prilagođavam. Samo da nisu neka gay mjesta s rozim dekorima, ili kakvo moderno čudo s nekim pićima koje liče otrovu koje bacam miševima. Primim je ispod struka. „Kako si danas?“ Znam da me čeka nabrajanje cijelog dana, ali ja nisam kao ovi što samo pitaju. Ja pamtim njezine događaje, prijatelje, raznorazne budalaštine. Dogodi se da čak i ja znam bolje neke stvari. Ja također ispričam svoj dan, ali u skraćenoj verziji. Nema nekog događanja koje iskače iz plana.

Srećemo neke njezine poznanice. Prvo prođe jedno mjesec dana dok se izljube i izgrle, a ona, pantera, ispravlja ramena i zanosi kosu. Prima me ispod ruke i stisne kandžom. Predstavi me kao kakvog remek djelo, a ja… Ja pokušavam nabacit nakvi’ osmjeh, ali većinom se raširim kao kondor i malo čvršćem stisnem nježne ruke. Sve me gledaju kao u kip. Još nekog kratkog razgovora gdje ja i dalje budem kip, pa svatko svojim putem. „Takvog te volim.“ „Daaa ? Ti mene voliš. Jao, šta je ovo.“

Opet se nasmije i ugleda izlog s cipelama. Gotovo, ne postojim više.

Poslije večere i šetnje, dugih razgovora o važnim životnim problemima kao što je poskupljenje cigareta i tako te filozofskim tema, odlazimo na piće s njezinom najboljom prijateljicom. Naravno, od svih kokoši koje moram gledat, ona mi je najdraža jer poznajem je odavno i više mi dođe kao sestra. Dok traje trač partija, ja okolo neprimjetno gledam druge žene i kao uvijek zaključim da su sve neke bezvezne. Bude nekad i vrhunskih ocjena, ali naspram moje pantere sve je to dosadno.

Pri odlasku kući ispred njezine kuće obavezno je zagrlim. U tom trenutku događa se najveća kemija koju razumije nebo. Pojavljuju se neki tonovi klavira, vrijeme se naglo usporava. Ja gledam nju, ona mene. Panterine oči gledaju me kao divlja vatra s vrhova Olimpa koja iskače prema meni i okružuje moj razum. Sav Antartik u meni postaje ogromni ocean koji u odrazu neba stvara refleksiju zbunjenosti i sreće. U meni se spajaju tigar i mali mačak, nestaju svi problemi. „Laku noć.“ „Laku noć. Javi se kad dođeš.“ Odlazi uz stepenice, a ja nazad u svoj dio zemlje. Vozim polako i mirno, više kao nadrogiran. Parkiram svoj auto, vraćam se nazad u ruho mangupa i liježem u krevet. Gledam u plafon i razmišljam o svemu. Ali i o ničemu. Taman da sklopim oči, kad se naglo sjetim da se nisam javio. Brže bolje pišem, prije nego nije usnuo pogled moje pantere.

Nikola Vranjković

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)